ŠPANJ. 27. VIII. - EL PAIS - TREĆI PUT

ŠPANJOLSKA EL PAIS 27. VIII. 2000. 'Treći put' je put desničara "'Samo je De Gaulle mogao osloboditi Alžir; samo je Nixon mogao otvoriti Kinu'. Iza takvih slogana leži jedno važno načelo: vlastiti interes političke stranke često potiče da radikalno promijene ili čak napuste svoju tradicionalnu ideologiju. Ovo je saznanje vrlo korisno u Europi, a sve više i u cijelome svijetu, u vrijeme kad treba analizirati djelovanje navodno lijevo ili socijalistički usmjerenih vlada. Krajem pedesetih godina Francuska samo što nije upala u građanski rat zbog Alžira. Charles de Gaulle, daleko od vlasti još od 1946., zamoljen je da se vrati u Elizejsku palaču kako bi izvukao Francusku iz nevolje. Činilo se da je De Gaulle, zbog njegova domoljublja, jedini čovjek koji je bio sposoban osloboditi Alžir. Od kraja šezdesetih omogućeno je približavanje između Kine i SAD-a zato što je Kina upala u vojne i političke sukobe sa SSSR-om. Američki su demokrati to znali jednako dobro kao i republikanci, ali je predsjednik Johnson strahovao od približavanja Kini zato što su njegovu stranku sumnjičili da je preblaga prema komunizmu. Jedino zagriženi protivnik komunizma poput Nixona uživao je dovoljno veliku političku potporu desnice da bi mogao posjetiti Kinu i započeti suradnju s tom državom kako bi se oduprli zajedničkome neprijatelju u Kremlju. Gospodarstvo nije imuno na takav razvoj događaja. Ronald Reagan i Margaret Thatcher uspješno su uveli smanjivanje poreza na dohodak, privatizaciju državnih tvrtki, oslabili sindikate i smanjili ulogu vlade. Popularnost i uspjeh njihovih programa naveli su vlade sastavljene od liberala, laburista i socijalista u mnogim državama da i oni uvedu politiku stvaranja slobodnog tržišta, a to je u potpunoj suprotnosti s njihovim tradicionalnim ideologijama. Jer često se događa da samo te stranke imaju dovoljnu potporu na ljevici da bi mogle uspješno uvesti nužne reforme na tržištu radne snage i na ostalim tržištima. Tržišne reforme koje uvode ljevičari počele su 1984. s programom laburističke vlade na Novom Zelandu, gdje su prihvaćeni zakoni kojima je ta mala država, sve do tada izolirana, pretvorena u jedno od 'najliberalnijih' gospodarstava na svijetu. Novozelandski laburisti privatizirali su poštanski sustav i mnoga javna poduzeća, promijenili su državni sustav zapošljavanja, temeljen na jako centraliziranom pregovaranju sa sindikatima, i pretvorili ga u sustav u kojemu su tvrtke imale veliku slobodu pri zapošljavanju i otpuštanju te isplaćivanju plaća utvrđenih na tržištu radne snage. Američka Demokratska stranka u prošlosti je snažno podupirala jake vlade, ali s predsjednikom Clintonom uzela je u obzir i popularnost stava Republikanske stranke koja zagovara manje paternalizma i manje uplitanja vlade. Baš predsjednik Clinton, a ne Reagan ni Bush, izjavio je da je 'završilo razdoblje snažnih vlada' u trenutku kad se njegova politika radikalno odmakla od tradicionalnih demokratskih stavova glede socijalnog osiguranja, uravnoteženih državnih proračuna, smanjivanja javnoga duga i osnivanja novih tvrtki. Najbolji pokazatelj takvih tendencija možemo vidjeti u gospodarskoj politici Meksika u osamdesetim i devedesetim godinama. Institucionalna revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Institucional) koja je vladala u Meksiku neprekidno sedamdeset godina (sve dok nije izgubila mjesto predsjednika, dolaskom Vicentea Foxa), bila je odlučni branitelj državnoga vlasništva na području teške industrije, prohibicijskih carina na sav uvoz kako bi se zaštitile domaće tvrtke te strogih pravila na tržištu radne snage i financijskome tržištu. Unatoč tome, kad je na vlast došao predsjednik Miguel de la Madrid, početkom osamdesetih godina, ta je stranka na kritike pristaša liberaliziranoga tržišta zbog slabih rezultata meksičkoga gospodarstva odgovorila prodajom mnogih državnih poduzeća, djelomičnim privatiziranjem meksičkog sustava socijalnog osiguranja i pretvorila se u vatrenog zagovornika potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini sa svojim velikim 'neprijateljem' na sjeveru, sa SAD-om. Stoga predsjednik Fox mora samo nastaviti tu revoluciju, ne mora započinjati nekakvu svoju revoluciju. Argentinski je Senat nedavno na visoku nezaposlenost reagirao prihvaćanjem zakona o reformi tržišta radne snage kojim se smanjuje moć sindikata i koji poslodavcima daje veću fleksibilnost pri zapošljavanju i otpuštanju radnika. Ovu reformu potiče nova vlada lijevoga centra koju vodi Fernando de la Rua, a sve to poslije neuspjeha reforme tržišta koju je pokušavala provesti prijašnja konzervativna vlada Carlosa Menema. No, moglo bi se dogoditi da najdojmljiviji primjeri teorije 'De Gaulle/Alžir i Nixon/Kina', kad je riječ o političkim reformama, zapravo budu nedavne političke promjene u Njemačkoj i Francuskoj. Obje su države zabilježile povećani gospodarski rast, taj spori gospodarski rast tijekom devedesetih godina, dobrim dijelom zahvaljujući uvođenju strogih pravila na tržištu radne snage te na ostalim tržištima. Konzervativne vlade tih država nisu postigle nešto posebno kad je riječ o ozbiljnoj reformi tržišta, unatoč svojoj snažnoj retorici. Jospinova i Schroederova vlada došle su na vlast poslije objavljivanja svojih manifesta, a u njima su obećavale smanjivanje nezaposlenosti i poticanje rasta uz pomoć smanjivanja uplitanja vlade. Svaka je od tih vlada de facto započela uvođenjem većega državnog nadzora, uključujući i uvođenje zakona o 35-satnom radnom tjednu u Francuskoj. Unatoč tome, ubrzo su obje vlade krišom promijenile smjer djelovanja. Gerhard Schroeder je u Njemačkoj upravo smanjio porez na tvrtke, potiče osnivanje novih poduzeća i obećava porezne olakšice za planove stvaranja privatnih mirovinskih fondova. Francuski premijer Jospin diskretno je liberalizirao francusko tržište radne snage omogućivši više radnih mjesta s nepotpunim radnim vremenom, a potiče i privatizaciju te stvaranje financijskoga sustava koji će biti konkurentniji na svjetskoj razini, s manje državnog nadzora. Ako je Nixon uspio postići sporazum s komunističkom Kinom, a De Gaulle uspio odreći se Alžira, prihvaćanje liberaliziranoga tržišta i smanjivanje poreza na tvrtke relativno je malen korak za socijaliste. U politici, kao i u životu, ideologiju obično zatre vlastiti interes", piše Gary S. Becker, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor ekonomije i sociologije na čikaškom sveučilištu te istraživač na Hoover Institution pri sveučilištu Stanford.