US-WT-24.8.-SVRHA VANJSKE POLITIKE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 24. VIII. 2000. U potrazi za svrhom vanjske politike "Obraćajući se UN u rujnu 1990. prije Zaljevskoga rata, predsjednik George Bush je oduševio svijet frazom 'novi svjetski poredak'. Taj je cilj odavno zaboravljen, a zamijenila ga je nova fraza: agresivni multilateralizam. Ta se, kako se čini, nije ukorijenila. Dok se Amerikanci približavaju predsjedničkim izborima, vrijeme je za uskrsnuće Busheve vizije globalnoga poretka, one koja bi se morala temeljiti na političkoj vrlini, ustavnoj vladi i pravnoj državi. Vrijeme je da obje političke stranke ponovno uvedu tradicionalne vrijednosti i načela kao raison d'etre Sjedinjenih Država u svijetu. Vanjska bi politika morala definirati naš cilj u svijetu, pokazati što smo. Cilj prethodi interesu, državnom interesu daje smjer i značenje. Cilj odražava i unutarnje vrijednosti, bit američke političke kulture. Sjedinjene Države su većinu proteklog desetljeća bile vrlo zaposlene u svijetu. Proširili smo NATO, obvezali Kinu, nametnuli embargo Kubi, okupirali Haiti, krenuli u invaziju na Somaliju, bombardirali Srbiju. Ipak, čini se da nema dosljednog cilja koji bi držao na okupu sve dijelove tih ekskurzija. Sjedinjene Države naslijedile su plašt jedine preostale velesile, ali su bez smjera, kompasa i vodstva dopustilo se da taj jedinstveni trenutak degenerira u zapletenu mrežu globalističkih konfuzija. Pitanja vanjske politike i državne sigurnosti s pravom su usredotočena na interese vlasti: tehnologiju, proračun, opremu, ravnotežu snaga, saveznike, prijetnje, geopolitiku i sl. To oruđe osigurava državnu sigurnost i štiti državne interese. Ali takvi konkretni elementi imaju malo vrijednosti i smisla, ako ostanu sterilni, kao da su u političkom vakuumu. Kako je rimski državnik i filozof Seneka govorio prije 2000 godina: 'Ako čovjek ne zna u koju luku plovi, nijedan mu vjetar nije dobar'. Američkoj je vanjskoj politici ponajprije i ponajviše potrebna svrha. Taj prioritet odražava neodvojivu stranu državne sigurnosti i vanjske politike; meke instrumente državne snage, vodstva, morala, vrijednosti, hrabrosti, mudrosti i sl. koji predstavljaju politički karakter i kulturu, a ne tehnologiju i novac. Tih elemenata dugo nije bilo u američkom diskursu, iako ih se lako može izraziti vještom političkom retorikom. Povijest američke vanjske politike kroz stoljeća odražava ponosnu - i dvostranačku - misiju kojom je politička i gospodarska sloboda pod ustavnom vladom obdarila američku vanjsku politiku. Neposredno prije nego što je otišao s dužnosti, predsjednik Thomas Jefferson izrekao je ovaj jedinstveni cilj: 'Mjesto koje smo zauzeli među narodima Zemlje je časno, ali strašno. Povjerena nam je sudbina jedine republike u svijetu, jedinoga pokreta za ljudska prava i jedinoga mjesta na kojem se čuva sveta vatra slobode i samouprave što će se odavde prenijeti širom svijeta, ako drugi dijelovi Zemlje ikad dopuste njezin dobronamjeran utjecaj. (...)' Stoljeće i pol poslije toga John F. Kennedy je postavio izazov 20. stoljeća retorikom nevjerojatno sličnom Jeffersonovoj. Kennedy je priznao da je svijet 1961. potpuno drukčiji, ali je priznao ista revolucionarna uvjerenja za koja su se borili naši preci i koja su još u pitanju širom svijeta. Podsjećajući Amerikance da budu ponosni na naše drevno nasljeđe, nije tražio novu ravnotežu sila nego novi svijet zakona u kojemu će njegov naraštaj rasvjetljavati put: 'Ne vjerujem da bi itko od nas zamijenio mjesto s bilo kojim drugim narodom ili naraštajem. Energija, vjera, predanost kojom se prihvaćamo ovog pothvata osvijetlit će našu zemlju i sve koji joj služe - a sjaj te vatre doista može rasvijetliti svijet.' Dvadeset jednu godinu poslije, Ronald Reagan, 'veliki govornik', napravio je sličnu usporedbu s naraštajem koji je već ušao u zadnji krug do pobjede u maratonu hladnoga rata: 'Zadnji odlučujući element u borbi koja sad traje u svijetu neće biti bombe ni rakete nego ispit volje i ideja, kušnja duhovne odlučnosti, vrijednosti koje imamo, uvjerenja koja njegujemo, ideali kojima smo se posvetili.' Dobiju li priliku, Amerikanci će odgovoriti na vanjsku politiku utemeljenu na generičkim vrijednostima i tradiciji više nego na univerzalne, elitističke pozive izvan naših interesa. Novo bi stoljeće moralo početi nepogrešivim, moćnim i pozitivnim pristupom misiji Sjedinjenih Država u vanjskoj politici. Onoj koja odbacuje sadašnju zbrku šaljući poruku da moramo biti ponosni na svoje drevno nasljeđe i odlučni da učvrstimo granice slobode tamo gdje postoje i proširimo ih, bude li prikladno", piše John Tierney, predsjednik fakulteta pri Institutu za svjetsku politiku.