US-CSM-22.8.-'TREĆI PUT' RAKETNE OBRANE

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 22. VIII. 2000. "Treći put" raketne obrane "Trenutačne pokušaje upuštanja u razmještanje raketne obrane kompliciraju dva problema. Prvi proizlazi iz velikoga tehnološkog izazova koji predstavlja nužnost da se na 'metak odgovori metkom' - danas u Pentagonu jako popularna metafora za raketnu obranu. Drugi odražava mogućnost uznemirujućih strateških posljedica stvarnog razmještanja raketne obrane - da bi drugi naš štit mogli doživjeti kao prijetnju što bi potaknulo novu utrku u naoružanju kojoj bi cilj bio svladati našu obranu pametnim mamcima i gustim napadima. Oba se problema čine nerješivima, kao što smo mogli vidjeti iz posljednjeg propalog pokušaja testiranja i iz nedavno najavljenoga kinesko-ruskoga 'strateškog partnerstva' koje je, kako se čini, djelomice nastalo iz straha od američke raketne obrane. Niti jedna od tih teškoća ne bi nas smjela spriječiti u traženju načina obrane od raketnog napada. Rakete velikog dometa u sljedećem bi desetljeću mogle postati omiljeni sustav onih koji bi htjeli 'posegnuti za protivnikom i dodirnuti ga' - gdje god on bio. Rakete su tako privlačne jer su sve dostupnije i mnogo jeftinije od izgradnje flote nosača zrakoplova, strateškoga zrakoplovstva ili tehnološki savršene vojske. A već postoje dokazi o volji za takvim ratovanjem. Tijekom iransko-iračkog rata osamdesetih obje su strane primijenile raketni napad u, kako je poslije dobio ime, 'ratu gradova'. U Zaljevskom ratu Sadam Husein je upotrijebio raketno bombardiranje koje je doprlo čak do Izraela. Budite sigurni, ratovanje raketama velikog dometa dolazi. I što možemo učiniti? Dva vodeća predsjednička kandidata ove godine, shvaćajući da je posrijedi vrlo bitno pitanje, nude dva ponešto različita pogleda na ostvarivanje državne raketne obrane. Iako se obojica, kako se čini, slažu s tim da su tehnološki problemi veliki, George Bush čini se sigurnijim u to da će početak razmještanja pridonijeti usmjeravanju sredstava prema rješavanju problema prepoznavanja bojevih glava i presretanja. Čini se da je i uvjeren u to da uznemirujuće strateške posljedice činjenice da mi imamo raketnu obranu - dok je drugi nemaju - mogu biti ublažene jednostranim smanjenjem arsenala i dovođenjem saveznika pod zaštitu našega štita. S druge strane, Al Gore je oprezniji u pogledu pitanja razmještanja jer najprije želi vidjeti kako će poslije testiranja izgledati tehnološka ostvarivost sistema. A skloniji je i ograničenoj obrani SAD od napada neobuzdanih država poput Sjeverne Koreje. On se nada da će očita ograničenost takve obrane umiriti ruski i kineski strah da bi njihov raketni napad mogao biti uništen. Dobro je to što će nas oba kandidata dovesti do raketne obrane. Oni slijede strateški put koji je zacrtao predsjednik Reagan, moralno zgrožen mogućnošću nuklearnog rata. On je intuitivno vjerovao da će se ipak pojaviti obrana od raketa s nuklearnim glavama. U svijetlu povijesti vojnih pitanja, Reaganovo je vjerovanje opravdano. Za svako napadačko oružje, u svako doba, pojavila se i uspješna obrana - od debelih zidina do oklopa, do kaciga od kevlara u stalnom ciklusu akcija i reakcija između napada i obrane. Loše je to što pristup obojice kandidata ne umiruje strahove drugih od strateških posljedica raketne obrane. Busheva politika predlaže skup program koji Moskvu i Peking može samo uznemiriti. A Goreov ne toliko ambiciozan program ipak će izazvati reakcije pune straha jer čak i ograničena obrana šalje dvije vrste prijetnje: prvo da se uspješan ograničen sustav može brzo širiti i drugu da čak i ograničen sustav može biti prilično uspješan, ako recimo ruske ili kineske bacače raketa prije toga uništi američki napad konvencionalnim navođenim raketama. I jedno i drugo su realni strahovi s kojima se moramo suočiti želimo li u budućnosti smanjiti mogućnost ratovanja raketama velikog dometa. Postoji i 'treći put' - ako ga doživimo - koji je prije nekoliko mjeseci spomenuo ruski predsjednik Vladimir Putin, kad je ponudio zajedničko istraživanje raketne obrane. Američki odgovor na ovaj gambit morao bi biti: 'Zašto ograničiti istraživanje samo na sebe? Zašto ne bismo pozvali najbolje znanstvenike iz cijeloga svijeta da se pridruže u nastojanjima?' Tako bismo svijetu dokazali istinu: da je raketna obrana doista obrana. Svijetu bismo pokazali da razumijemo sve veću nedjeljivost globalne sigurnosti. Više se jednostavno ne može izrezati 'zaštićeno područje' u našem dijelu Zapadne hemisfere, ako drugi širom svijeta ne potpišu naše planove. Morali bismo se sjetiti da je Reagan koji je prvi pokrenuo pitanje raketnoga štita, želio to podijeliti sa svijetom pa je Rusima ponudio sudjelovanje u našim istraživanjima. A to je bilo u vrijeme hladnoga rata. Možemo li sad učiniti manje?" - piše John Arquilla, profesor obrambene analize na Naval Postgraduate School.