US-NYT-21.8.-OBRANA U 21. STOLJEĆU

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 21. VIII. 2000. Obrana u 21. stoljeću "Predsjednička je kampanja skrenula u nekorisnu raspravu kandidata o tvrdnji guvernera Georgea W. Busha da su u vrijeme Clintonove vlade američke vojne snage 'potpuno izblijedile'. To nije točno i skreće razgovor s niza bitnih obrambenih pitanja na koja bi kandidati morali odgovarati. Sjedinjene Države imaju najjače vojne snage u svijetu i više novca ulažu u njihovo održavanje i oružje nego što je na svoje vojske zajedno potrošilo 10 najvećih zemalja poslije SAD. Amerikanci bi morali potražiti odgovor na pitanje prilagođavaju li se vojne snage dovoljno brzo borbi u bitkama u kojima bi se mogle ubuduće naći", piše autor uvodnika. "Glavno je nenuklearno vojno pitanje kako se vojne snage mogu organizirati, naoružati, uvježbati i koristiti. Poslije ćemo se baviti nuklearnim oružjem i raketnim obrambenim shemama. SAD moraju sačuvati konvencionalne vojne snage dovoljno jake da mogu braniti glavne državne interese. Ali rat bi uvijek morao biti zadnje sredstvo rješavanja sukoba. Kad Washington pošalje Amerikance u borbu, on to mora učiniti s dovoljnim sredstvima i željom da postigne brzu i odlučnu pobjedu ne pucajući nasumce. Amerika ne može očekivati da će svi njezini budući sukobi proći bez žrtava kao oni u proteklom desetljeću. Ipak, zapovjednici moraju pokazati vojnu silu u inozemstvu, vodeći računa o sigurnosti američkih snaga i civila. Kopnene snage morale bi se koristiti samo kad se američki ciljevi ne mogu ostvariti zrakoplovstvom i preciznim oružjem. Iako su naoružane snage tijekom proteklih 10 godina smanjene, a borbene doktrine modificirane nakon raspada Sovjetskog Saveza, SAD danas još imaju vojne snage bolje opremljene za suočavanje s prijetnjama s kakvima smo se susretali u hladnom ratu nego s novim opasnostima s kojima se država suočava. To se mora promijeniti. Amerika sad ima oko 1,4 milijuna muškaraca i žena u aktivnoj službi, za razliku od 2,2 milijuna prije 10 godina. Vojska se smanjila s 18 divizija (svaka od otprilike 15.000 vojnika) na 10, iako još ima ukupno 470.000 ljudi. Zrakoplovstvo je smanjeno s 22 zrakoplovne pukovnije (svaka ima 72 zrakoplova) na 12. Mornarica je s 13 skupina nosača zrakoplova pala na 12 i s ukupno 528 brodova na 315. Proračun za obranu, koji je pao na gotovo 300 milijardi dolara godišnje no opet se penje, danas je oko 25 posto manji od najvišeg proračuna tijekom Reaganovih godina. Konvencionalne snage sad su organizirane s pretpostavkom da će morati istodobno voditi dva regionalna rata, primjerice u Zaljevu i na korejskom poluotoku. Budući vojni sukobi mogući su na oba područja, ali istodobni ratovi čine se malo vjerojatnima. Pentagon bi morao biti spreman na jedan regionalni rat u kratkom roku, u kojemu bi se, bude li potrebno, mogle upotrijebiti kopnene snage uz oslanjanje na zrakoplovstvu koje bi državi dalo vremena za mobilizaciju u drugom sukobu. Za jedan regionalni rat bilo bi potrebno četiri do pet divizija, pet zrakoplovnih pukovnija i tri skupine nosača zrakoplova. U gotovo nevjerojatnom slučaju istodobnog izbijanja drugoga rata, država bi se morala osloniti na mobiliziranje 865.000 pričuvnih vojnika, uključujući i osam pričuvnih zrakoplovnih pukovnija. Za regionalni rat vojsci su potrebni lakši tenkovi i topništvo koje je lakše transportirati nego današnje. Pentagon mora povećati sposobnost prenošenja vojnika do bojišta zrakoplovima i brodovima. Vojska bi morala imati i jak arsenal krstarećih projektila koje se lansiraju s mora ili iz zraka, više inteligentnog oružja i bespilotnih letjelica za prikupljanje podataka. Pentagon mora poboljšati način dostave fotografija koje snimaju sateliti i špijunski zrakoplovi zapovjednicima na terenu. Od Zaljevskog rata prije devet godina, najveće američke vojne operacije uključivale su produljene mirovne operacije, poput one u Bosni, kaznene zračne i raketne napadaje, poput onih na Irak, ili hitne akcije radi zaustavljanja etničkih sukoba, poput onih na Kosovu. Budućnost će vjerojatno donijeti više takvih intervencija, koje zahtijevaju drukčije vježbe, opremu i planiranje nego velike europske kopnene bitke predviđene tijekom hladnoga rata. Vojska i njezino teško oružje i nedostatak pokretljivosti, čine se najmanje pripremljenima za borbu u tim novim sukobima, kao što smo vidjeli na Kosovu. Čak i da je odlučeno da se pošalju kopnene snage, bili bi potrebni mjeseci za prijevoz efikasnih snaga na to područje. Mornarica i zrakoplovstvo bolje su prilagođeni svijetu poslije hladnoga rata. Ali previše njihova proračuna sad je dodijeljeno dvojbenim projektima poput borbenih zrakoplova nove generacije. To je skupo zadovoljstvo u svijetu u kojemu nema potencijalnoga suparnika koji bi mogao izraditi zrakoplove bolje od američkih F-16 i F-15. Zrakoplovstvo bi moglo upotrijebiti ušteđeni novac za bolji protok rezervnih dijelova i više teretnih zrakoplova za prijevoz vojnika i opreme, među ostalim. Mornarica bi svoju ušteđevinu mogla posvetiti prilagodbi podmorske i morske flote lansiranju krstarećih raketa. Optužbe da američka vojska nije spremna ratovati, redovita su tema predsjedničke kampanje. Potrebna je konkretnija rasprava, koja se neće usredotočiti samo na trajanje vježbi za borbu nego i na čimbenike poput zračnih i pomorskih mogućnosti transporta te dostupnost odgovarajuće opreme. Oba su kandidata uspješno skretala pozornost na pitanje vojnih plaća i smještaja te na potrebu novačenja i zadržavanja vještih pilota i računalnih stručnjaka u trenutku kad civilno gospodarstvo nudi privlačne zarade. G. Bush je ponudio nekoliko promišljenih i provokativnih zamisli o obrani, ali sad mora zakoračiti dalje od općih podataka. G. Gore već dugo proučava vojna pitanja i zadovoljan je, kako se čini, time da uspjesi Clintonove vlade govore za njega. Oba su kandidata izabrala partnere u utrci koje vojna pitanja zanimaju i koji mnogo znaju o njima. Obojica bi se morali upustiti u širu obrambenu raspravu."