US-WPOST-9.8.-IMA LI BIJELA KUĆA DOKTRINU?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. VIII. 2000. Ima li Bijela kuća doktrinu? "Svaki predsjednik nešto želi nazvati svojom doktrinom. Ali, prema protokolu, moraju je proglasiti drugi. Pa postoji li onda Clintonova doktrina? Hoću reći, neka druga osim one: 'Oralni seks nije seks'? Nešto na tragu tradicionalnije teme poput pitanja kad se može uporabiti američka vojna sila? Kako kažu Predsjednikovi kritičari, Clintonova je doktrina da američka krv i novac moraju poteći kad god mu netko u nekoj dalekoj zemlji stane na žulj. Te je kritičare Clinton opskrbio streljivom, razmetljivo izjavljujući 'nikad više' nećemo govoriti o 'etničkom čišćenju' nakon bombardiranja na Kosovu prošle godine. Ali Clintonova je doktrina mnogo suptilnija", piše Michael Kinsley. "Ona, kako se gotovo svi slažu, odgovara na pravo pitanje: Kada se, sad kad je završio hladni rat, američke snage može upotrijebiti za nešto drugo osim zaštite nacionalne sigurnosti po strogoj definiciji? Jedan legitiman odgovor je: nikad. Ali to je izolacionizam, odgovor koji dvije glavne stranke odbijaju. Želite li preuzeti vodstvo u svijetu - što mi činimo - morate htjeti upotrijebiti svoju snagu i za nešto drugo osim samoobrane. Clintonova doktrina odgovara da će SAD ponekad pokušati zaustaviti humanitarne katastrofe i zaštititi slobodu i demokraciju širom svijeta. Dobro, ne zvuči baš kao doktrina, a pogotovo ne suptilna. Ali ključne riječi su 'ponekad' i 'pokušati'. Izravno proturječe najslavnijoj doktrini proteklih godina, Powellovoj doktrini. Doktrina Colina Powella može se svesti na 'sve ili ništa'. Svaka vojna aktivnost morala bi imati jasan i ostvariv cilj, morala bi imati potporu javnosti i uključivati nadmoćne snage kako bi osigurala sigurnu i potpunu pobjedu. Bez močvara. Problem Powellove doktrine je to što ona, uzmete li je ozbiljno, odbacuje svaku zamislivu uporabu sile, osim odvraćanja izravnih prijetnja američkoj sigurnosti. I opet se svodi na izolacionizam do kojega se dolazi zaobilaznim putem. Clintonova doktrina kaže: zašto mora biti sve ili ništa? Postoje situacije u kojima su ugroženi naši interesi i vrijednosti, ali ne i naša sigurnost, što traži trenutačan odgovor. Te situacije ne opravdavaju pola milijuna vojnika i učestalo bombardiranje, ali ne opravdavaju ni pasivnost. U takvim situacijama ograničen odgovor s razumnim izgledima za uspjeh ne mora se pretvoriti u noćnu moru, a čak i djelomičan uspjeh može biti časniji od nepoduzimanja nikakve operacije. Clintonova doktrina ne uzdiže logičnu dosljednost u sfere moralnoga. Hoćemo li djelovati, ovisi o okolnostima. A među njima su one koje glasno priznajemo, poput geografske udaljenosti ili opasnosti od šire upletenosti. Ali i one koje se ne spominju poput Predsjednikove popularnosti u anketama, blizine izbora, drugih događaja, raspoloženja i snage druge stranke, koliko toga smo već iskušali i slično. To je, ukratko, potpuno u Clintonovu stilu. Ali to ne znači da je pogrešno. Kritičari su radili veliku zbrku zbog nedosljednosti. Zašto Bosna, a ne Ruanda? Zašto Kosovo, a ne Sierra Leone? Čak su spominjali i rasizam. Ali te pritužbe uglavnom dolaze kad Clinton djeluje, a ne kad nije djelovao. Čudan je oblik afirmativne akcije tvrditi da moramo dopustiti da pokolju bijelce na Kosovu jer smo dopustili da pokolju crnce u Ruandi. U Somaliji smo intervenirali pod Bushom starijim, a kritičari su Clintona optužili da je humanitarnu misiju pretvorio u nešto loše nazvano 'izgradnjom nacije'. Ipak, kad se Clinton upustio u isključivo humanitarne intervencije kojima je jedini cilj bilo spašavanje života, optužili su ga da je 'pretvorio vojnike u socijalne radnike'. Kritičari se koriste svakom prilikom da nejasne rezultate tumače kao potpuni neuspjeh. (Po standardima koje primjenjuju za Kosovo, francuski napad na kolaboracioniste oduzima legitimnost Drugom svjetskom ratu.) I naravno, kad sve drugo propadne, kritičari rado tvrde da Clintonu osobni osjećaji oduzimaju moralnu snagu za djelovanje. (Drugim riječima, Bosanci bi morali umrijeti zbog grijeha Monike Lewinsky.) Ali oni koji kritiziraju moraju ponuditi i svoje rješenje. Kad bi, dakle, kritičari upotrijebili silu? Republikanska platforma 2000. citira Georgea W. Busha: 'Odbacimo zastore izolacionizma, baš kao što odbijamo kraljevsku krunu. Ne smijemo silom dominirati nad drugima - niti ih izdati svojom različitošću', i tako dalje. Platforma ide dalje i 'promiče američke interese i načela', ali 'izbjegava opasne sukobe novom strategijom' koja odražava 'očito američki internacionalizam'. Ukratko, nemaju ideja. 'Ni ovo ni ono' prastara je retorika ('pregovarati iz straha... bojati se pregovarati') i nije loše načelo vlade. Ali 'nedovoljno ovo ili ono' baš i nije kritika. Niti je obećanje da neće biti 'ni ovo, ali ni ono' baš odrednica budućeg djelovanja. Platforma republikanske stranke tuži se na 'prazne prijetnje... na Balkanu', ali ne kaže niti da su te prijetnje morale biti poduprte silom niti da nisu smjele biti izrečene. Oprezno kaže da su 'Amerikanci zabrinuti zbog humanitarnih katastrofa koje su pale na afričke narode', ali još opreznije ne kažu što bi Amerika morala učiniti. 'Republikanci imaju strategiju', tvrde u svom programu i daju mnogo primjera za to što nije njihova strategija, ali ne spominju što jest njihova strategija. Tendenciozno kritiziranje nije strategija. Najpristojnije je tumačenje republikanskih stajališta: Nekad ćemo djelovati, a nekad nećemo, ovisno o okolnostima. Drugim riječima, Clintonova doktrina je sad naša dvostranačka vanjska politika", zaključuje Kinsley.