IT-pregovori-krize IT-27.VII.-CORRIERE- PALESTINA-ARAFAT ITALIJACORRIERE DELLA SERA27. VII. 2000.Palestina, posljednja prilika"Sjedim u dnevnom boravku pred televizorom, vidim Yasera Arafata kako ga trijumfalno dočekuju kao junaka u
Gazi, a sve to zato što je kazao 'ne' miru s Izraelom. Cijeli pojas Gaze pokriven je zastavama i sloganima koji slave 'palestinskog Saladina'. 'Dobro došao kući, Saladine našega doba', piše na zidovima. Ja, u tišini, zapanjen, gledam i ne mogu a da sam sebe ne podsjetim da je Saladin obećavao arapskom narodu da neće sklopiti sporazume s nevjernicima, da će ih masakrirati i baciti u ocean. Vidim Arafata odjevena u njegovu sivozelenu vojničku odoru. Arafata odjevena kao Che Guevara, a prema njemu se odnosi kao prema Saladinu: srce mi se kida. Već 1967. bio sam jedan od malobrojnih Izraelaca koji su zagovarali rješenje s dvije blisko povezane države, s istom prijestolnicom podijeljenom na dva dijela, Jeruzalemom, međusobno priznanje i obostrano prihvaćanje. Od tada se prema meni mnogo godina odnosilo kao prema izdajniku među mojim vlastitim ljudima. Moja su djeca u školi trpjela svakovrsne uvrede, optuživali su ih da su djeca čovjeka koji je spreman prodati domovinu. I nakon svih tih teških
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
27. VII. 2000.
Palestina, posljednja prilika
"Sjedim u dnevnom boravku pred televizorom, vidim Yasera Arafata
kako ga trijumfalno dočekuju kao junaka u Gazi, a sve to zato što je
kazao 'ne' miru s Izraelom. Cijeli pojas Gaze pokriven je zastavama
i sloganima koji slave 'palestinskog Saladina'. 'Dobro došao kući,
Saladine našega doba', piše na zidovima. Ja, u tišini, zapanjen,
gledam i ne mogu a da sam sebe ne podsjetim da je Saladin obećavao
arapskom narodu da neće sklopiti sporazume s nevjernicima, da će ih
masakrirati i baciti u ocean. Vidim Arafata odjevena u njegovu
sivozelenu vojničku odoru. Arafata odjevena kao Che Guevara, a
prema njemu se odnosi kao prema Saladinu: srce mi se kida. Već 1967.
bio sam jedan od malobrojnih Izraelaca koji su zagovarali rješenje
s dvije blisko povezane države, s istom prijestolnicom
podijeljenom na dva dijela, Jeruzalemom, međusobno priznanje i
obostrano prihvaćanje. Od tada se prema meni mnogo godina odnosilo
kao prema izdajniku među mojim vlastitim ljudima. Moja su djeca u
školi trpjela svakovrsne uvrede, optuživali su ih da su djeca
čovjeka koji je spreman prodati domovinu. I nakon svih tih teških
godina Ehud Barak pošao je u Camp David kako bi ponudio rješenje
koje sam nagoviještavao 30 godina. U Camp Davidu je zapravo samo
predložio provedbu programa organizacije 'Mir sada', u ime mira.
Barak je otišao odsvirati ono što je oduvijek bila moja partitura.
Zastajem razmisliti. Sjećam se da je u stara vremena bila dovoljna
jedna telefonska kabina kako bi se održao nacionalni skup
izraelskih pacifista. Doslovno smo se mogli nabrojiti na prste
jedne ruke, jedna najmanja manjina među manjinama. Danas je sve
drugačije. Uz nas je više od pola nacije.
Pa ipak su Palestinci kazali ne. Ustrajavaju na 'pravu na
povratak', kada svi dobro znamo da je u našim krajevima 'pravo na
povratak' jedna stara šifrirana arapska formula usmjerena na
propovijedanje uklanjanja Izraela. Arafat ne ustrajava samo na
pravu na jednu palestinsku državu, s čime se i ja potpuno slažem.
Sada traži ne samo da se izbjeglice vrate u ne samo Palestinu nego i
u Izrael. Njegova je očita nada da će sve to izazvati uništenje moje
zemlje. Uostalom, postoje milijuni i milijuni Nijemaca koji se više
nikada neće vratiti u svoje kuće u Poljskoj, istočnoj Prusiji ili
Sudetima. A stoga što već imaju svoju Njemačku. Istom logikom
Palestinci imaju pravo na njihovu slobodnu i neovisnu Palestinu. No
budu li htjeli imati i Izrael znaju da će me naći na strani svojih
neprijatelja. Ja, stari pacifist slomljena srca, popet ću se na
barikade kako bih se borio za preživljavanje svoje židovske države.
Smatram da je to posljednja prilika: Palestinci moraju izabrati
hoće li sanjati novog Saladina ili će uistinu raditi na postizanju
mira. Ne mogu se nadati da će istodobno postići sve. Za Arafata je
došao trenutak da odluči želi li ući u povijest kao Che Guevara ili
kao Nelson Mandela, no ne može biti obojica.", piše Amos Oz.