IT-26.7.-REPUBBLICA-CLINTON-CAMP DAVID

ITALIJA LA REPUBBLICA 26. VII. 2000. Sumrak predsjednika "Posljednje Clintonovo iskušenje, upravo ono najplemenitije i najčišće, bilo je ono koje je na kraju izgubio. Neodoljiva želja da svojim imenom potpiše taj mir koji 50 godina bježi najvećima među ljudima i ženama, nagnala ga je na tu nemoguću pustolovinu, a pustolovina je neizbježno propala odnoseći sa sobom njegove posljednje snove. Barak i Arafat otputovali su iz Camp Davida sa svojom prtljagom mržnje i nepovjerenja, obećavajući si općenito 'odricanje od nasilja' i 'obnavljanje pregovora' što će biti dignuto u zrak s prvim autobusom-bombom koja će eksplodirati u Tel Avivu. (...) Na Zidu plača zaustavio se dakle dugi val uspjeha Billa Clintona, i on dobro zna da je povijest, poput športa, sklona sjetiti se više grešaka nego uspjeha, te da vrijednost protagonista mjeri mjerom posljednjeg rezultata, više nego onog prvog. (...) Barak i Arafat pokazali su ograničenje 'karizme' u politici, draži koja može poslužiti da se zavede poneki birač, napuhne neko ispitivanje javnog mišljenja, uvjeri protivnika na izdaju, no koja na kraju uvijek doživi brodolom na stvarnim problemima. Proveo je sate, cijele noći kako bi toj dvojici srditih objasnio da je to 'neponovljiva povijesna prigoda', da će, ako bi Camp David završio bez stvarnih sporazuma i samo s 'tripartitnim deklaracijama' koje smo vidjeli tek toliko da se ne bi rastali sa zatvorenim vratima, 'emocije nadvladati' i da će 'tragedija ponovno snažno eksplodirati'. No Clinton je izgledao poput Pinocchija između Mačka i Lisice, dok je šetao između Arafata i Baraka po Camp Davidu, kao veliki prostodušni dječak uhvaćen između dva mala lukavca. To sigurno nisu bile osobe koje se moglo uvjeriti govorima o povijesti, upravo njih koji povijesnom zemljom hodaju svakoga dana, ili uvjeriti da se plaše emocija, upravo njih koji od emocija žive i umiru svakoga dana. (...) Među mnogim razlozima koji su od početka činili sigurnim neuspjeh tog posljednjeg Clintonova iskušenja, bila je činjenica da je veliki dio sporazuma ovisio o velikodušnosti američkog parlamenta. Upravo onog parlamenta koji je prije otprilike dvije godine pokušao objesiti Clintona za njegove ljubavne igrice i laži. Pomisliti da bi republikanska većina Clintonu 'poklonila' povijesnu pobjedu poput mira između Palestinaca i Izraelaca, dijeleći milijarde dolara, četiri mjeseca prije izbora, bilo je i više nego optimistički, bilo je nezamislivo. No ipak kalvarija Camp Davida nije bila uzaludna, ni akademska.(...) Sljedeći će skup na vrhu, s novim čelnikom američke države s punim mandatom i manje neprijateljskim parlamentom, ponovno krenuti s mjesta gdje je ovaj stao, a ne više od nule. (...) I to će, to da je postavio kutni kamen premda nije uspio potpuno završiti zgradu, biti Clintonovo naslijeđe, njegov toliko žuđen 'legacy' (...)", piše Vittorio Zucconi.