IT-26.7.-STAMPA-CAMP DAVID-REZULTATI

ITALIJA LA STAMPA 26. VII. 2000. Zaustavljeni strahom "Neuspjeh, nikhshai na hebrejskom: sve u svemu, kaputt: povijesna gorka riječ koja isto tako ima svoj odgovarajući (žargonski) prijevod na hebrejskom: allach farsh, sve do vraga. Nije lako ne mariti dok se gleda kako u blato mržnje upada taj mir koji je, makar i vrlo sporo, izgledao kao da će niknuti na zelenim livadama Marylanda. No 'za sada' nema prostora za sporazum, kazao je Clinton, poražen u svojem ambicioznom nacrtu da uđe u povijest kao čovjek koji je omogućio nemoguću misiju: mir u Palestini. Međutim: malesh, strpljenja, kaže Arafat: na kraju će to morati progutati. Dva suparnika, bivši terorist-ubojica Židova, bivši komandos- ubojica Palestinaca, uvjeravaju da će se nastaviti nastojanja za postizanje konačnog sporazuma na temelju onoga što je do sada dogovoreno. Što ne bi bilo malo, dodaju njihovi suradnici. No ako je maraton u Camp Davidu proizveo nešto dobro, zašto onda sporazum nisu potpisali sada, ili za 15 dana, umjesto da ga odgađaju za dalju budućnost? Odgovor je grubo jednostavan: jer se boje. Boji se Clinton koji se pribojava da će situacija izmaknuti iz ruku Sjedinjenih Država, bacajući Bliski istok u kaos. Boji se Barak: kao političar zna da bi mu neuspjeh paradoksalno mogao pomoći sastaviti komadiće njegove vlade, no, ipak, kao ozbiljan vojnik dobro zna kako je uvijek moguće, na Bliskom istoku, da puške odjednom počnu same pucati. Naseljenici (osim idealista Gush Emunima) neka su vrsta male anarhoidne države, nasilne, aneksionističke, zabijene u srce povijesne Palestine. Čisti nitroglicerin, prokleto težak za rukovanje. Njihova politička snaga mogla bi dovesti do vlade nacionalnog jedinstva koja bi mogla zauvijek pokopati svaku nadu u mir, sa Sharonom koji je nestrpljiv da bude grobar. Boji se i stari Arafat: posljednji put kada sam ga vidio u Rimu kazao mi je: 'više ih ne držim': mislio je na mladiće iz njegove garde koji, u suglasju s Hamasom, ošinuti mističkim radikalizmom šeika Yassina, vjeruju u jednu novu, 'ali strašniju', intifadu. Sve se razbilo na tvrdom kamenu Jeruzalema. Unatoč realističnom govoru brojnih značajnih Izraelaca: 'nedjeljivost Jeruzalema je povijesni anakronizam', tabu se odupro razumu. No 'jednom te rukom Bog kažnjava, a drugom iscjeljuje' (Knjiga izreka)", piše Igor Man.