FR-LES ECHOS 26.7.O G-OSAM

FRANCUSKA LES ECHOS 26. VII. 2000. G8, najava svjetske vlade "S pravom se može reći, kao što su to učinili sudionici Jubileja 2000, da su nevjerojatni iznosi koje je Japan utrošio za susret na vrhu G8 u Okinavi 'sramotni', premda dio novca ide u korist otoka Okinave koji nije najrazvijeniji u japanskom arhipelagu. To je pitanje zdravog razuma: nijedna zemlja nikada nije potrošila toliko novca za takav susret, dok raspra o smanjenju duga najsiromašnijih zemalja na planetu sporo napreduje. Takvo rasipništvo jamačno nije bilo dobra politička odluka... Treba li zbog toga istom žestinom osuditi samo postojanje skupine G8? Ta je instanca, osnovana prije dvadeset godina na poticaj Valeryja Giscarda d'Estainga, u početku bila zamišljena kao mjesto na kojemu će se 'veliki' napokon susretati bez posrednika. Dakako, nakon toga su izaslanici šefova država i vlada povećali broj pripremnih susreta i sve temeljitije pripremaju teren. Dotle, da je u Okinavi prevladavao dojam kako je već sve bilo rečeno na susretu ministara financija G7, ili ministara vanjskih poslova koji su se okupili nekoliko dana prije. Malo više spontanosti ne bi škodilo. No takva je svjetska vlada zacijelo prijeko potrebna. Japanski premijer Joširo Mori koji je ovog vikenda predsjedao skupinom G8, zatražio je od svojih gostiju da razmisle što će biti s G8 u budućnosti. Prigoda je to da podsjetimo na načela na kojima se temelje ta okupljanja 'velikih': G8 ima zadaću da dade poticaj i da stvori svijest o problemima, a ne da bude operativan. U tom smislu, G8 se može činiti odveć okrenut budućnosti, a napose 'imperijalistički', u smislu da osmorica iznose razmišljanja umjesto drugih naroda na svijetu, a da ih ne pitaju za mišljenje. Jacques Chirac misli da G8 treba i dalje biti poticajno tijelo i djelovati kao potpora međunarodnim organizacijama. Stoga on istraživanja i odluke sustavno preusmjerava na postojeće organizacije (Svjetska banka, MMF, Prehrambeni kodeks, Međunarodni ured za pomorski prijevoz...), ako postoje. On također mora svoje zajedničke mjere ograničiti na općenitu politiku i djelovanje i oduprijeti se napasti da od G8 načini zborište na kojemu će se razglabati o političkim pitanjima. I, napokon, mora više uključiti druge zemlje, ne proširujući krug, već dogovarajući se i vodeći dijalog s njima. Dakle, G8 je kao poticajno tijelo utemeljeno da bi se bavilo temama koje se široj javnosti ne čine neodgodivima. Tako je bilo i na zadnjem skupu: nakon financijskih kriza iz 1997. i 1998., vratio se općenitijim temama. Nuklearna i prehrambena sigurnost, sigurnost u pomorskom prometu, pristup informatičkom društvu, okoliš: sve su to vrlo vrijedne teme, ali se čine jako daleko od svakodnevice milijuna stanovnika na planetu koji kako-tako preživljavaju s manje od dva dolara na dan. Međutim, gospodarska globalizacija može uspjeti i biti od koristi najvećem mogućem broju ljudi samo ako jedna svjetska politička instanca daje poticaj politikama koje se tiču svih zemalja, bogatih i siromašnih. To pokušava učiniti G7-G8. Gdjekad uspješno. Tko bi pomislio da će francuski zahtjev u svezi s borbom protiv pranja novca, koji su partneri na susretu na vrhu u Lyonu 1996. dočekali s uljudnom sumnjičavošću, dovesti do objavljivanja popisa 'nekooperativnih' zemalja koje bi mogle podlijegati sankcijama? Naravno, trebalo je pet godina da se to ostvari, što se svakako može činiti dugo, kada se iz godine u godinu u završnim priopćenjima opetuju iste lijepe nakane. No stvari idu naprijed, teme se dovršavaju uspješno. Povrh toga, ti su skupovi jedinstvena prigoda za državne poglavare da se slobodno susretnu i da sučele svoja stajališta. Bilo bi šteta ukinuti ih, barem iz tog razloga. Zacijelo bi bilo moguće izvući iz njih veću korist, poboljšati ih, primjerice ukidajući njihovu značajku 'svečane medijske mise', ili čineći ih otvorenima i za probleme drugih naroda. Upravo to traže nevladine udruge koje su postale veza između javnosti i međunarodnih organizacija. Stvoren kao klub za dogovaranje prije dvadeset i osam godina, G8 se mora prilagoditi novim uvjetima koje sa sobom nosi globalizacija. To je uostalom zajednička sudbina svih međunarodnih ustanova, od Svjetske banke do WTO-a koji pokušavaju organizirati krajolik ponikao iz globalizacije, premda su i same uređene prema pravilima igre koja većinom potječu iz razdoblja neposredno nakon rata", piše Marie-Laure Cittanova, voditeljica odjela za međunarodna pitanja u 'Les Echos'.