NJ 20.VII.-FAZ-SRBOCENTRIZAM

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 20. VII. 2000. Zatočeni u srbocentrizmu "Nemoguće je opet uspostaviti Jugoslaviju, izjavio je predsjednik Clinton, primajući Karlovu nagrade u Aachenu. Ta izjava sama po sebi nije bila nikakva senzacija, ali je ipak zamijećena. Prvi se put jedan zapadni državnik izjasnio takvom lapidarnom jasnoćom. U Europi to očito još ne uspijeva. Tu još povremeno izbijaju stare iluzije ili čak i nostalgije. Gotovo istodobno s Clintonovom izjavom, francuski je predsjednik Chirac predložio novom hrvatskom predsjedniku Mesiću da se u jesen održi konferencija svih država bivše Jugoslavije. Prijedlog su u međuvremenu u Feiri prihvatili šefovi europskih vlada i također je precizirano: srpska vlada neće biti pozvana, ali bit će srpska oporba i Crna Gora. Nije dakako rečeno tko će predstavljati Bosnu i Kosovo. U Sloveniji je prijedlog izazvao pravu užasnutost, jer tamo, osim u smislu izvoznih tržišta, o Jugoslaviji doista više ne žele ni čuti. U Hrvatskoj, gdje bi se konferencija trebala održati, izazvao je čuđenje, ali budući da bi se time mogao povećati prestiž nove Hrvatske, nemaju ništa protiv. Inače je presuda bila prilično jednodušna: opet jedna od tih beskorisnih priredaba i osim toga, zašto uvijek opet Jugoslavija? Politika zapadne a osobito Europske zajednice prema jugoslavenskom prostoru uistinu je strastvena priča posebne vrste. Započela je još prije raspada države. Dok je zapadna politika akcije Miloševića i drugih koje su činile nemogućim opstanak zajedničke države u najgorem slučaju blago korila, Hrvatsku i Sloveniju, koje su iz toga izvukle konzekvencije, obasipala je neprijateljstvom. Sve je nade polagala isključivo u gospodarske reforme tadašnjeg premijera Markovića. U toj su politici tada sudjelovale i Sjedinjene Države. Poslije izbijanja borba, nastojanja raznih europskih 'trojka' u prvom su redu bila usmjerena na to da jugoslavensku državu opet učine 'sposobnom za funkcioniranje'. Tu su politiku ponajprije određivale Francuska i Engleska, znači predsjednik Mitterrand i tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Hurd. Politika ponovne uspostave Jugoslavije nastavljena je na Haaškoj konferenciji pod predsjedanjem lorda Carringtona, gdje su Slovenci imali velikih muka da ih se ne proglasi 'nekooperativnima' samo zato što su veze na jugoslavenskom prostoru željeli ograničiti samo na slobodnu trgovačku zonu. Restaurativni su napori u Haagu prestali kad Milošević nije odgovorio ni na zadnji prijedlog lorda Carringtona, ali on nije držao potrebnim čak ni krivca nazovati imenom. Propast Haaške konferencije kasne jeseni 1991. otvorila je put realnijoj politici u kojoj su Njemačka i njezin ministar vanjskih poslova Genscher imali vodeću ulogu. No ubrzo je priznanje Slovenije i Hrvatske proglašeno 'pogrješkom' i glavnim uzrokom svega budućega zla u bivšoj Jugoslaviji, iako ta tvrdnja koja se održala u anglosaksonskom prostoru i u Francuskoj, kao i u akademsko-novinarskim te političkim krugovima, nema veze s činjenicama. Još se drži, čak i u Njemačkoj, i do današnjeg je dana obeshrabrivala njemačku politiku da na Balkanu poduzme vlastite inicijative ili, ako treba, prema saveznicima djeluje kao korektiv. Vanjskopolitičkom glasnogovorniku CDU/CSU frakcije Karlu Lamesu ostalo je da se u svojem govoru pred njemačkim Bundestagom 5. travnja o kosovskom pitanju opet prihvati nekih tadašnjih iskrivljavanja i da ih obogati novim kuriozitetima. Zapadna zajednica, rekao je Lamers, tada je ipak priznala Hrvatskoj pravo na samoodređenje, ali je istodobno to pravo uskratila Srbima unutar Hrvatske. Takvo mišljenje ne shvaća da se tada uopće nije radilo o samoodređenju, nego o preuzimanju tadašnje odredbe jugoslavenskog ustava iz 1974. koji je jugoslavenskim republikama jamčio značaj države s suverenošću i odredio granice. Badinterovo je povjerenstvo tu definiciju preuzelo i sankcioniralo u ime zapadne zajednice. Srbi u Hrvatskoj bili su manjina za čija se prava zauzimala međunarodna zajednica, a osobito Njemačka, i to čini još i danas. I Kosovo je u jugoslavenskom ustavu iz 1974. imalo poseban položaj kao autonomna pokrajina sa saveznim jamstvom i sa svim pravima na saveznoj razini. Badinterovo se povjerenstvo o tomu nije moglo izjasniti, jer je Srbija još 1991. ukinula pokrajine. Da je mogla, nedvojbeno bi joj morala priznati taj status. Kosovska Mitrovica u kojoj Francuska danas vodi aktivnu politiku diobe, tvrdi Lamers, do pedesetih godina pravno uopće nije pripadala Kosovu i tek ju je Tito njemu dodijelio. Kosovska je Mitrovica, međutim, kako joj već i ime govori, uvijek pripadala Kosovu, gotovo tri stoljeća je središte albanskog života i zajedno s okolicom pripadala je prije balkanskih ratova turskom vilajetu Kosovo. Kad je u Drugom svjetskom ratu ustrojena nova Jugoslavija, Mitrovica je od početka pripadala predviđenom autonomnom području Kosovo-Metohija. Osobito je razorno djelovalo sve jače izjednačavanje Srbije s Jugoslavijom od strane zapadnih političara i diplomata. Počelo je još time što mnogi od njih u jesen 1991. jugoslavenski paravan koji je Milošević postavio ispred svojeg velikosrpskog osvajačkog rata, nisu prepoznali kao varku. Kasnije je Srbija, odnosno novoutemeljna Savezna Republika Jugoslavija, kao država nasljednica bila pošteđena postupka priznavanja koji je nametnut drugim bivšim državama članicama. Očuvanje njihovih zgrada veleposlanstava u Beogradu zapadnim je državama bilo tako važno da su u nekim slučajevima čak prešutno pomagali Srbima da dobiju zgrade jugoslavenskih veleposlanstava i konzulata u njihovim zemljama. U svojim nastojanjima uređenja sukcesijskih pitanja, nesrpske su države sljednice doduše dobile potporu ako se radilo o diobi a time i o preuzimanju dugova, ali ne i kod podjele imovinskih vrijednosti. Tu se očito bez i protiv Srbije ne želi ništa poduzimati, iako se bez daljnjega može preuzeti ključ razdiobe koji je prihvaćen za dugove. Tako u Banci za međunarodno platežno poravnanje u Baselu danas još leže zlatne poluge u vrijednosti od 600 milijuna dolara kao i vrijednosnice i devize za 200 milijuna, osim 250 milijuna dolara u raznim bankama te 1,5 milijun dolara deviznih pričuva u Beogradu i nepoznati iznosi na Cipru. Ta bi sredstva mogla dobro poslužiti u obnovi i u razvitku zemalja bivše Jugoslavije. U tom smislu usmjerena politika Europske unije prema Jugoslaviji pod vodstvom Francuske i Engleske u bosanskom je ratu doživjela svoj vrhunac. Miloševićevu Srbiju ipak nisu mogli baš podupirati, ali mogli su je ipak očuvati od većih šteta i tu nacionalnu politiku - tu su uspomene iz oba svjetska rata i druge prijateljske tradicije imale veliku ulogu - skrivati iza međunarodnih ustanova, osobito Europske unije i Ujedinjenih naroda. Mitterrandov posjet Sarajevu krajem lipnja 1992. poslužio je svrsi da se aktivnost Zapada u Bosni svede na humanitarnu pomoć. Ponašanje nekih zapadnih predstavnika poput generala Rosea i Janviera, zaslužilo bi potanku istragu. Katastrofa u Srebrenici nikada se nije smjela dogoditi. Odmah je donijela i svršetak 'europske ere' u bivšoj Jugoslaviji i prijenos vodeće uloge na Sjedinjene Države. Holbrooke je ipak u Daytonu preuzeo plan diobe kojega je izradila kontaktna skupina, a koji je bio jako u korist Srba s obzirom na broj stanovnika. Posljedica je bila da se povlaštena 'republika srpska' odvojila zajedno sa svojim ratnim plijenom. O Kosovu se u Daytonu nije govorilo. U regiji je Milošević zadržao vodeću ulogu. I iz Holbrookeovih memoara kao i iz memoara njegova prethodnika lorda Owena govori neskriveno divljenje prema njemu. Zamisao da Srbija, s Miloševićem ili bez njega, stalno bude vodeća regionalna sila u bivšem jugoslavenskom prostoru, osim više neracionalnih elemenata, jamačno je tvorila najvažniji uzrok 'srbocentrizma' u zapadnoj balkanskoj politici, u čemu Sjedinjene Države nisu zaostajale za Europljanima. I Europska se unija povela za time. Njezin takozvani 'regionalni nalet' prema južnoslavenskom prostoru u biti je kazivao da niti jedna država bivše Jugoslavije ne smije biti u lošijem položaju u odnosu na Europsku uniju nego druge, dakle neka vrsta 'čekanja na Srbiju'. Stvarnost se razvijala prilično drukčije. Već su u zadnjoj fazi bosanskoga rata ponajprije Sjedinjene Države više računale na Hrvatsku. Da nije bilo Tuđmanove nemoguće politike, još bi tada iz toga više nastalo. Slovenija se, kojoj su zapadni diplomati još 1991. osporavali mogućnost samostalnog opstanka, uskoro se otrgnula iz regije. Kosovski je rat zatim dovršio raspad srpskih pozicija, koji je započeo 1995. u Hrvatskoj i Bosni. Tijekom deset godina, od ukidanja autonomije 1989., Miloševićeva se Srbija navikla da na Kosovu radi što hoće. Nije primjećivala da je njezino sve ekstremnije ponašanje moralo dozvati zapadnu zajednicu koja zapravo uopće nije željela intervenciju. Sporazum iz Rambouilleta dao bi Albancima samo djelić autonomnih prava koja su imali prije 1989. Osim toga taj sporazum ionako ne bi funkcionirao. Ali Srbija nije htjela ni to ustupiti, nego se predala izradi strašnog plana progona Albanaca. Sada je Srbija svedena na svoju jezgru i Vojvodinu. Kao regionalni čimbenik je isključena i čak se više ni Rusija ne poistovjećuje s njezinim nacionalnim interesima. U Crnoj Gori i u republici srpskoj pojavljuju se tendencije odvajanja. Čini se da se, kao reakcija na to, zapadna politika koči na svojim starim stajalištima. Umjesto da Srbiju na stanovito vrijeme ostavi po strani i negdje se drugdje potrudi oko stabilizacije, manifestira se prava opsjednutost Srbijom: od srpske oporbe i 'demokratizacije' Srbije očekuje se rješenje svih otvorenih pitanja na Balkanu. Šahovski potezi poput dostave loživog ulja 'oporbenim' srpskim gradovima i izrada popisa 'oporbenih' poduzeća koje u buduće treba izuzeti iz sankcija, napuštaju tlo racionalnoga ponašanja. Zapad je u velikoj zabludi, kaže hrvatski predsjednik Mesić, ako od Miloševićeva pada i političke promjene u Srbiji očekuje sve. Problem nije samo Milošević, nego cijeli način političkog razmišljanja koji se razvio u Srba zadnjih petnaest godina i koji se još na izborima 1997. pokazao kao mišljenje većine, makar se uzele u obzir i možebitne manipulacije. On još ni od jednog srpskog oporbenog političara nije čuo stvarno žaljenje zbog onoga što se dogodilo u ime Srbije, u najboljem slučaju tek zaključak da je ta politika bila neuspješna i da je Srbiju odvela u propast. Među Nijemcima se ipak poslije 1945. pokazalao shvaćanje i obraćanje i stanovito okretanje zapadnim civilizacijskim vrijednostima. To, kaže Mesić, kod Srba još nedostaje. Uistinu bi 'demokratska' vlada u Srbiji, ako ne želi propasti, morala braniti načelne nacionalne postulate. Možda bi u odnosu prema Crnoj Gori došlo do popuštanja napetosti, ali bi se zato Albanci Kosova zbog zapadne predispozicije ozbiljno morali bojati da će opet biti natjerani pod srpsku vlast. Već sada se u međunarodnoj upravi na Kosovu primjećuje sve jača tendencija bavljenja sudbinom tamošnjih Srba umjesto da se težina stavi na izgradnju države i sposobnog gospodarstva u koje bi se preostali Srbi lakše integrirali nego sada. 'Republika srpska' u Bosni u novim bi se odnosima opet orijentirala isključivo na Beograd. No u Zagrebu i Ljubljani najviše žale što se 'Stabilizacijski sporazum', svojedobno utemeljen uz glasne fanfare i najavljen kao neutralno mjesto za koordinaciju obnove cijele regije, sve više profilira kao jednostrana agencija za buduću obnovu Srbije. Sve dok Srbiju ne budu mogli 'usrećiti', kaže Mesić, neće pritjecati gotovo nikakvi novci, ali ako se Milošević jednoga dana makne s vidika, sa zapada bi dijelili šakom i kapom, i to napose, ako ne isključivo, prema Srbiji. Zapad je već s instrumentom sankcija teško mogao postupati. Čuje se da bi se barem za ukidanje sankcija moglo nešto zahtijevati, primjerice srpska pomoć u ponovnom otvaranju Dunava ili oslobađanje Albanaca odvedenih u Srbiju. Sve u svemu, čini se da je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji čežnja za skorom promjenom u Beogradu minimalna. No utoliko je veća nepovjerljivost prema novim 'jugoslavenskim' kombinacijama koje bi u novim okolnostima mogle izazvati nove srpske hegemonijske težnje. Nespretnosti izazivaju nepovjerenje. Čudnovato djeluje što bivšim državama Jugoslavije Zapad na sav glas propovijeda regionalnu suradnju, a povjerenik EU-a za istočnu Europu Verheugen zatim Sloveniji izjavi da se slobodni trgovački odnosi unutar stare Jugoslavije 'naravno' ne bi mogli prenijeti u EU. Tek kad je slovenski ministar vanjskih poslova Rupel u ožujku na tu proturječnost upozorio svojeg njemačkog kolegu Fischera, malo su se zamislili. Općenito u Sloveniji vlada neraspoloženje zbog odugovlačenja pregovora o prijamu i sve većeg miješanja najprije utvrđenih šest kandidata za pristup sa skupinom sljedećih. Isto tako vlada neraspoloženje zbog stalno iznova podgrijavane zamisli o posebnoj 'euro-regiji' balkanskih zemalja s 'posebnim odnosom' s EU-om. I tu je zamisao CDU-ov zstupnik Lamers ponovno načeo u Bundestagu. Mišljenje je da bi se takva regija, očito zamišljena kao čekaonica, vrlo lako mogla pretvoriti u trajni azil. Novo vodstvo u Hrvatskoj 'srbocentrizmu' zapadne balkanske i jugoslavenske politike suprotstavlja koncept djelotvorne uloge Hrvatske kao uzorne i vodeće slike zapadnih demokratskih vrijednosti na cijelom Balkanu. Hrvatska, kaže predsjednik Mesić, prekinula je jednostranu potporu bosanskim Hrvatima i angažira se u cijeloj Bosni, čak u Crnoj Gori i Albaniji. To je, kaže Mesić, suvremena europska uloga i nema nikakve veze sa starim zahtjevom 'Antimurale Christianitatis', kako ga je nazivao Tuđman. No za to nisu potrebne nikakve nove jugoslavenske kombinacije" - piše Viktor Meier.