FR-ECHOS 11.7.FONTAINE O REFORMI EU

FRANCUSKA LES ECHOS 11. VII. 2000. Za korjenitu promjenu Europske unije "Napokon, a bilo je i vrijeme, Jacques Chirac i Joschka Fischer postavili su temeljno pitanje: prema kakvoj Europi idemo i kako, jedva primjetljivo ili odlučno? Odgovori koje su dali njemački ministar vanjskih poslova i Predsjednik Francuske Republike razlikuju se, ali se temelje na istom postupku. Na tumačenju, pojednostavljenju, a napose na činjenici da stavljaju građane u središte Europske unije. G. Fischer govori o federaciji država- nacija. G. Chirac odlučno govori o ustavu. Kako god bilo, njihove programe nadahnjuje zajednička misao. Međuvladina konferencija koja treba završiti ugovorom iz Nice u prosincu 2000., neće odgovoriti na potrebe proširenja Europe na 28 ili na 30 članova. Oni dakle postavljaju pitanje o korjenitoj reformi EU-a. Danas Europu zanose dvije struje koje idu u protivnom smjeru, i to na način koji se čini neodoljiv. Prva je struja sve jače integracije, a druga skorog proširenja Unije. Desetljeće koje se upravo završilo obilježilo je prilično ubrzanje procesa integracije Unije koje je zahtijevalo veći prijenos ovlasti koje tradicionalno pripadaju državnom suverenitetu. S obzirom na ono što se moglo zamisliti prije nepunih dvadeset godina, Europa je provela revoluciju, svakako mirno i uz dopuštenje, ali pravu revoluciju, i nastavlja ići tim putem. Zajednički je novac uskoro tu, a stvara se i europska obrana; prijeđen je velik dio puta! Protivno raširenom mišljenju, države je na podjelu suvereniteta potaknula potreba i realizam, a ne odluka ideološke naravi, i ne trebamo si stalno postavljati pitanja o pogibeljnim riječima kako bi doznali je li Europa federalna ili nije. Drago mi je što možemo napustiti tu pogrješnu raspru. Smion put kojim je krenula Europa nije imao dostojne zamjene, budući da je iskustvo prvih desetljeća Europske zajednice pokazalo da obična suradnja između vlada, koliko god i danas bila potrebna, ima svoje granice. Sučeljena s velikim promjenama koje sam spomenula, ona nije mogla svladati svoju neodlučnost, a time i zastoj. Kasnije je, u sklopu procesa integracije, izvršna vlast, tj. ministarsko vijeće, dugo prisvajalo monopol nad donošenjem zajedničkih smjernica i propisa koji imaju prednost pred državnim zakonima i koje državni parlamenti mogu tek a posteriori pretvoriti u lokalne zakone. Danas je Europski parlament pravi zakonodavac. Ta zakonodavna zadaća na europskoj razini ponovno je uvela u institucijsku shemu Unije parlamentarnu važnost koja joj je nedostajala kada je riječ o demokratskim načelima. Raspra o novim odnosima između Europe i država, između Europe i nacija nije zanemariva. Ona je plemenita i zanimljiva. Možda se ipak u potpunosti ne izlaže u prepirkama koje započinju o toj temi. Nije u pitanju samo izgradnja Europe kada je riječ o činjenici i o dojmu o slabljenju državnog suvereniteta, taj je dojam jači u zemljama gdje je država zadržala jako centraliziranu vlast. Treba preispitati glavne zadaće države u današnjem svijetu u kojemu postoji ne jedan, već tri istodobna i međusobno djelujuća pritiska: pritisak europske izgradnje, pritisak globalizacije i pritisak regionalizacije. Zadaća je žurna. Kada je riječ o europskim zakonima, pitanje koje se ima prvo riješiti, pitanje njihove utemeljenosti s obzirom na načelo supsidijarnosti (tko što radi na različitim razinama odlučivanja u Europi?), postavlja se sve oštrije, budući da narodi, s pravom, sve manje podnose da se Europa gradi bez njih. Povrh toga, pojava jake područne vlasti poput njemačkih Laendera, traži da se ovlasti točno odrede. Druga struja koja zanosi Europu jest skoro proširenje Unije. Ono je započelo tako da se njegov tijek čini nepovratnim. No razmišljanja o temi proširenja još su djelomična i, sve u svemu, nisu na visini izazova koje ono sa sobom nosi. Svojim zemljopisnim položajem, svojom poviješću koja nam je dugo bila zajednička, svojom kulturom, sadašnji kandidati iz srednje i istočne Europe pozvani su da se pridruže Uniji. No proširenje koje se priprema može biti sjajna potvrda ujedinjenja čitave Europe i mirna zadovoljština za one koje je isključio sporazum iz Jalte, ili kvasac neprimjetnog slabljenja stečevina Unije. Prema kakvoj Europi idemo pod utjecajem tog proširenja? Pa kad zemlje kandidati i ispune gospodarske i demokratske uvjete, dokle će se Unija zemljopisno i kulturno proširiti? U slučaju jako širokih granica, pod kakvim će uvjetima integracija dotičnih zemalja biti korisna za njih i za Uniju? Davanje statusa kandidata Turskoj, barem je otvorilo raspravu. Predsjednik Republike, čije mišljenje dijelim, misli da je pitanje o krajnjim granicama Unije dio područja na kojemu će se započeti raditi nakon sjednice Europskog vijeća u Nici. Međuvladina konferencija koja će se završiti pod francuskim predsjedanjem, mora biti na visini takvog izazova. Dakako, ona će biti tek prvi korak, ali ne bude li uspjeha u Nici, reforma će ostati mrtvo slovo na papiru. Očekujem da se u Nici osigura trajnost djelotvornih i demokratskih ustanova i da se tu potvrdi zamisao prema kojoj se Europska unija temelji na zajedničkim vrijednostima", piše Nicole Fontaine, predsjednica Europskog parlamenta.