SLO 15.VII.-DELO-EU

SLOVENIJA DELO 15. VII. 2000. Revolucija u EU i Slovenija "(...) Slovenija ulazi u EU, s njegovim prepletanjem vitalnih interesa članica i prijenosom nacionalnih prava suverenosti na nadnacionalne ustanove, u trenutku kad Fischer opisuje njegovo Povjerenstvo kao eurokraciju bez duše i lica, u najboljem slučaju kao dosadnu, u najgorem opasnu. O budućem obliku EU-a nitko kod nas ne postavlja načelnije i koncepcijske prosudbe mimo operativnih izazova uključivanja, a osobito strategijske mogućnosti našega položaja u konačnoj europskoj integraciji. Konačnosti europske integracije u sadašnjem obliku nema. Od toga kakva će biti, ovisit će gubitak naše suverenosti i zaštite nacionalnih prava. O tomu moramo razmišljati, jer puta natrag neće biti. Osobni interesi, povezani s karijerom u bruxelleskom Povjerenstvu, tu nemaju što tražiti, važni su samo interesi nacionalne suverenosti koju smo osigurali prije jedva jednog desetljeća (a to je vrijeme u životu nacije tek trenutak). Po Fischeru EU je pred izazovima koji su nerazmrsivi čvor: širenje na istok, kriza Povjerenstva, mala prihvatljivost parlamenta i izbora u javnosti. Širenje EU-a udvostručit će broj članova, zato je potrebna politička integracija. To su dva procesa koja EU mora organizirati istodobno. Za taj cilj potrebni su vizionarska moć i pragmatična izvedbena sposobnost, iako ih Povjerenstvo EU nema. Za taj je cilj nužna suglasnost Njemačke i Francuske, kao pri rođenju EU-a, kad je počelo gospodarsko prepletanje u zajednici za ugljen i čelik, zatim pri utemeljenju zajedničkoga tržišta i zajedničke valute. Fischer zagovara potrebu pridruživanja istočnih država s nemirom koji bi ipak vladao u Europi sa starim sustavom ravnoteže s nacionalnim usmjerenjem, koalicijskom prisilom, klasičnom politikom interesa i stalnom opasnošću nacionalističkih ideologija i sukoba. Fischer ne vidi nikakvu alternativu širenju EU-a. Geopolitička stvarnost, a osobito doba globalizacije to isključuju. Nema dvojbe da je EU postigao puno. O tome se kod nas premalo zna. U Maastrichtu su bitne suverenosti suvremene nacionalne države prenijeli u odgovornost institucija EU: valutu i unutarnju, kao i vanjsku sigurnost. Uvođenje eura bio dubok politički čin jer valuta nije samo ekonomska veličina nego simbolizira snagu suverena koji za nju jamči. Toga je Slovenija duboko svjesna - ta uvođenje tolara ujesen 1990. bilo je uvod u njezino osamostaljenje. Ulaziti u zajednicu koja je nerazumljiva i nejasna za njezine državljane nije racionalno. (...) Pitanje je kako će stare članice gledati na novu podjelu interesa. Pojavit će se nove okolnosti koji će u svim mogućim pogledima utjecati i na slovenske interese. Zato je tako bitno da Slovenija prosuđuje buduće namjere, posebno Francuske i Njemačke, koje daju ton debati već u početku promjena.(...) Je li ulazak u EU od najvećeg nacionalnog interesa, bez obzira na njegovu prirodu? Rizici i iskušenja se kod pogrješno zasnovanog EU- a izvanredno povećavaju i postaju nesavladivi. (...) Nacionalne države su stvarnost koju je nemoguće ukinuti. Što veća bude globalizacija koja će stvarati superstrukture, udaljene od građana i anonimne čimbenike, u očima građana više će pridobivati nacionalne države kao njihova sigurnost i utočište. Toga je svjestan i Fischer. Zato politička integracija mora uključiti postojeće nacionalne institucije i tradicije. Povijesno-kulturne okolnosti u Europi nešto drugo ne bi podnijele. Europska integracija mora prihvatiti nacionalne države u takvu integraciju. Takvo je i stajalište Slovenije. Dosadašnja predodžba europske savezne države koju zagovaraju neki Francuzi, koja bi kao novi suveren nadomjestila stare nacionalne države i njihove demokracije, sintetička je kontrukcija izvan europskih stvarnosti. Protiv nje bi se okrenule sve manje države, a velike bi u njoj osjetile iskušenje isticanja svoje kulture, snage i jezika, što oblače u općenite fraze demokracije i jedinstva, kako je pokazao francuski ministar unutarnjih poslova Chevenemenet. (...) Današnji EU ne zadovoljava nikoga. Parlament je samo zastor iza kojega se skriva moć oligarha. Unija djeluje previše umreženo. Nadzor građana ne uspijeva. Iskrena rasprava odvija se samo unutar nacija. I temeljne se društvene odluke prihvaćaju samo u takvom okviru. Na europskoj razini tek moramo ostvariti prostor za to. Federacija znači razdiobu težine između nacionalnog i europskog područja. Značajno je mišljenje ministra Chevenementa da se 'EU pomiče prema kaotičnom univerzumu kao političkom gusarstvu s oligarhijskom strukturom'. U tisku su ga označili kao suverenista koji se zauzima za suverenost nacionalnih država - a uglavnom za neokrnjenu suverenost Francuske. Fischera je pak dobio nadimak federalista, zbog čega mu je Francuz predbacio da teži 'svetom rimskom carstvu njemačkoga naroda.(...) Slovenija zagovara stajalište da ne može biti ni govora o ukidanju nacionalne države. Konačni federacijski subjekt mora obuhvaćati nacionalnu državu s njezinim kulturnim i demokratskim ustanovama. Samo takva federacija bit će pred ljudima legitimna kao savez građana i država. Međusobne dužnosti nacionalnih država moraju biti u ustavu: na prvom je mjestu zaštita prava manjina koje moraju dobiti ravnopravna (ne samo recipročna) prava jezika, školstva, informiranja, izražavanja i zapošljavanja. Ta načela Fischer nije spominjao, ali trebao ih je dodati, jer bez njih (a i drugih koje tu ne spominjemo) prijenos suverenosti na federaciju ne bi zaštitio naciju kao narodnu zajednicu u okviru EU, bez obzira na granice koje ih sada dijele. Fischerov bi projekt ovisio o ostvarenju europskog ustava koji bi podrobno razgraničio europsku i nacionalnu državnu razinu. Joschka Fischer tvrdi da se radi o europskoj revoluciji kao velikom izazovu. Po srijedi je izrada zajedničke političke supstancije, socijalni model budućnosti. Klasična je država u doba globalizacije premala. (...) Fischer drži da će diferencijacija upravo u široj i heterogenoj uniji biti neizbježna. Jača diferencijacija donosi i gubitak europskog identiteta, unutarnje koherencije i unutarnju eroziju EU-a, jer bi bilo sve više međuvladine suradnje mimo središta. Fischer postavlja ultimatum: ako dođe do alternative između erozije i integracije i ako savezu država zaprijeti stagnacija, EU će u idućem desetljeću biti pred alternativom: ili će većina država stupiti u punu integraciju i sklopiti europski ustavni sporazum za ustroj Europske federacije, ili će tim putom kao avangarda ići samo nekoliko država, predstavljati 'gravitacijsko središte' nekih država i započeti političku integraciju. Pri tomu je Fischer odmah dodao da europski projekt bez najuže njemačko-francuske suradnje neće uspjeti. Znamo dakle na kakvoj avangardi Fischer gradi - to je europska osovina. (...) Bude li Fischerov prijedlog prihvaćen, a malo je razloga da ne bude, jer je Chirac u govoru pred berlinskim Bundestagom 27. lipnja ove godine njegov prijedlog potvrdio, pri čemu je umjesto izraza 'avangarda' uporabio pojam 'pionirske skupine' (upozorio je i na opasnost od prevelike brzine pri ustroju ustanova te pionirske skupine) - to će značiti posve novu prirodu našeg uključivanja, pa i novu prirodu šireg EU-a u kojega ćemo doći. Umjesto cilja kojemu težimo, postavit će nam novi cilj, a naš glavni cilj će se udaljiti za nekoliko desetljeća. Fischerov zahtjev da avangarda mora ostati dostupna svima pod uvjetima koje će postaviti, samo je prazna demagoška utjeha koja nam ne donosi ništa. Bit diferencijacije za pristup je ekonomija. Slovenija koja je daleko ispod prosjeka avangarde EU-a, za sada ne ispunjava uvjete. Za to će se morati još namučiti. Put iz prosječnosti zato je i put za ulazak u federaciju. Ako je vlada do sada zanemarivala nastojanje za višu dodanu vrijednost po zaposlenom i unosnost, sada nam se to gorko osvećuje. Ulazak u EU bit će nam ipak olakšan, iako to ne znači da ćemo biti u avangardi europske federacije. Širi EU ugasit će se tek kada će sve njegove članice dostići prvu skupinu avangardnih država. A to će potrajati još desetljeća" - zaključuje među ostalim dr. Marko Kos.