DNEVNI PREGLED BR. 127 - 6. SRPNJA 2000.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 5. VII. 2000. Odluka ustavnog suda BiH: ukidanje etničkog apartheida!? Ivan Lovrenović piše: "Sasvim pojednostavljeno rečeno, odluka Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti svih triju naroda na cijelom teritoriju države znači pravno, za sada samo načelno, ukidanje etničkoga apartheida. Žrtve toga apartheida u Republici Srpskoj su Bošnjaci i Hrvati, u Federaciji Bosne i Hercegovine Srbi, a glavnu moć i profit od tako postavljenih odnosa ubiru etnonacionalne stranke i vodstva, kojima to omogućuje da sami sebe ubeskraj perpetuiraju kao jedine legitimne zaštitnike nacionalnih interesa. To treba tako reći, da bi se shvatilo od kolike je važnosti odluka Ustavnoga suda, ali i da bi se shvatilo u kakvim ozakonjenim odnosima danas živi Bosna i Hercegovina. Ujedno, to objašnjava način na koji su se podijelili članovi Ustavnoga suda pri donošenju odluke, kao i reakcije kojima je odluka dočekana u političkoj javnosti. Kako je već i otprije bilo očekivano, po dvoje hrvatskih i srpskih članova glasovali su protiv, a odluka je donesena glasovima dvojice bošnjačkih i trojice inozemnih članova Suda. Iako službena interpretacija inzistira na tomu da članovi Suda nisu predstavnici ni naroda ni političkih stranaka, nego naprosto ? suci, jasno je da je glasovanje imalo izrazitu etničko-stranačku pozadinu. Političke strukture u Republici Srpskoj, inače žestoko podijeljene i zavađene, odmah su listom, potpuno homogeno ustale protiv ovakve odluke Suda, a što je doista bizarno ? i dvoje članova Suda osudili su odluku. Nasuprot njima, šutnja dvojice hrvatskih članova tako je napadna da izgleda kao da bi se htjeli učiniti nevidljivima. Imaju i zašto: oni su odradili posao za koji se HDZ uvijek zalagao, ali je sada za tu stranku došlo vrijeme kada to ni pod koju cijenu ne smije naglas reći, jer bi to bilo predizborno samoubojstvo. Zbog toga je, prividno paradoksalno, HDZ službeno pozdravio odluku, nadajući se nepremostivim komplikacijama u njezinu praktičnom provođenju. Stranka demokratske akcije ne može ne biti za ovakvu odluku Ustavnoga suda; to naprosto proizlazi iz bazičnog položaja bošnjačkoga naroda, na koji se ona poziva. Ali, da će i ona pronalaziti mnogo razloga za zatezanje, vidjelo se već prvi dan po donošenju odluke, kada su zastupnici SDA, zajedno s HDZ-ovima, u Parlamentu Federacije glasovali protiv prijedloga SDP-a da se Ustav Federacije odmah inovira nekim odredbama koje bi poboljšale status etničkih i ljudskih prava. Već se čuju glasovi da će za praktičnu provedbu i ove odluke biti zadužen ? visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini". (RFE) BRITANSKI RADIO - BBC 5. VII. 2000. Astrija najavljuje referendum ukoliko EU ne ukine sankcije "Ukoliko 14 članica EU-a do jeseni ne ukine sankcije protiv petnaeste članice - Austrije, tada će se u Austriji održati referendum o sankcijama. Time je austrijski parlament, nakon šestosatne rasprave, prihvatio prijedlog i zahtjev koruškog prvaka Slobodarske stranke Austrije i njezina donedavnog stranačkog predsjednika Joerga Haidera. Kakve su reakcije EU-a, iz Bruxellesa javlja Alen Legović. 'Namjera Austrije da provede referendum o sankcijama i njezina prijetnja blokadom reforma europskih institucija i Amsterdamskog sporazuma vrlo nas žalosti, ali još je prerano za reakciju Europskoga povjerenstva', to je danas u Bruxellesu izjavio glasnogovornik Europskog povjerenstva Peter Gilford. Povod je jučerašnja odluka koalicijske vlade u Beču da provede referendum ako se ipak nešto ne promijeni oko bilateralnih sankcija ostalih 14 članica EU-a prema Austriji. Na referendumu predviđenom za 29. listopada, ili 26. studeni, Austrijancima će biti postavljeno šest pitanja. Prvo pitanje glasi - da li austrijska savezna vlada u procesu predstojećih reforma i sporazuma EU-a svim sredstvima treba osigurati hitno ukidanje sankcija protiv Austrije koje su uvele ostale članice EU-a. U ostalim pitanjima riječ je prije svega o budućem ustroju Unije. Tako se Austrijancima, primjerice, postavlja pitanje podržavaju li da EU postane zajednica ravnopravnih država, u kojoj su zajamčena jednaka prava i dužnosti, a ne prevlast nekoliko velikih država. Bio bi to prvi referendum u Austriji, takvo sredstvo izravne demokracije, koje je zapisano u austrijskom ustavu, još nikada u povijesti Austrije nije iskorišteno. S velikim čuđenjem u Bruxellesu su primljene vrlo velike razlike procjena troškova referenduma. Dok iz redova Slobodarske stranke (FPOE) navode da bi troškvi iznosili oko 30 milijuna šilinga, iz redova oporbenih socijaldemokrata (SPOE) stižu podaci da bi referendum stajao 250 do 300 milijuna šilinga. Dakle, točno 10 puta više. Inače, donedavni šef Slobodarske stranke Joerg Haider ponovio je prijetnje na adresu francuskog predsjedništva EU-om da će Austrija, ukoliko se ne ukinu sankcije, blokirati odluke EU-a. 'Ukoliko ne dođe do ukidanja sankcija, tada će Francuska završiti svoje predsjedništvo Unijom neuspjehom', rekao je Haider. Austrijski kancelar Volfgang Schuessel nije htio demantirati Haiderove izjave, ali je u svojim izjavama bio nešto blaži, izjavivši da to hoće li se ostvariti uspjeh ovisi uvelike o fracuskom predsjedavanja EU-om i o političkoj volji svih partnera". Iz tiska "'The Times' analizira stav ministra financija Gordona Browna prema zajedničkoj europskoj valuti. Proeuropljani u Blaireovoj vladi mogu na sve načine pokušati skinuti Browna, ali on je ponovio da će osobno, kao i njegovo ministarstvo, učiniti sve da se očuva ideja o pet testova, odnosno pet ekonomskih parametara koji će pomoći pri donošenju odluke da li se Britanija želi ili ne želi pridružiti euru. Osim toga, Brown nije želio raspisati referendum, unatoč čestim prijedlozima da to učini. U međuvremenu se promijenio i stav javnosti prema euru. Sudeći prema jednom prošlotjednom istraživanju, potpora jedinstvenoj europskoj valuti u Britaniji je pala. U svom uredničkom komentaru naslovljenom 'Gospodine Blair, nacija očekuje da preuzmete vodstvo u pitanjima oko eura', 'The Independent' naglašava da bi gospodin Blair trebao biti britanski vođa i stvarima oko eura bi pomoglo da on kao jedan od najvažnijih ljudi u Britaniji konačno preuzme vodstvo. (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 5. VII. 2000. Iz tiska "Govor predsjednika Chiraca pred eurozastupnicima, jučer u Strasbourgu, glavna je tema francuskih dnevnika. Razlike u pristupu uočljive su već na prvi pogled jer dok 'Le Figaro', bliži inače Elizejskoj palači, piše kako je Chirac umirio europski parlament, 'Liberation', bliži Matignonu, ovako stavlja naslov: 'Chirac u Strasbourgu neprimjetljiv'. Jacques Chirac je izbjegao opetovati ideje i prijedloge o kojima je govorio pred Bundestagom u Berlinu, o europskom ustavu ili o pionirskoj skupini unutar 15- orice, te se zadovoljio, navodimo 'Liberation', pogrešnim nabrajanjem prioriteta francuskog polugodišnjeg predsjedništva - 'u Berlinu to je bio slobodni, u Strasbourgu obavezni dio programa', 'korak nazad u odnosu na Berlin'. Ili još, 'mora da je Jospin bio taj koji je ispravio govor predsjednika' - samo su neke od reakcija francuskih eurozastupnika na Chiracov govor, reakcija koje prenosi 'Liberation'. No, francuski eurozastupnici nezadovoljni su i pasivnim stavom premijera Jospina, posebno oni iz njegovih redova, socijalisti. Jedni to objašnjavaju psihologijom premijera, očitovanjem velike opreznosti kao osobne karakterne crte i još pragmatizam, dok drugi više politički - kako je Jospin prisiljen naći dogovor s ministrom unutarnjih poslova Jean- Pierreom Chevenementom koji se otvoreno zalaže protiv federalne Europe, te da zbog toga vladina europska politika ostaje na dogovoru i formuli što su određeni na početku vladine tzv. pluralne ljevice. Chirac kao predsjednik nema tih obzira. U perspektivi predsjedničkih izbora rizično bi bilo naći se na istoj platformi. Ovo najbolje rezimira eurozastupnik iz redova socijalista Olivier Duhamel izjavom koju prenosi 'Liberation' kad kaže: 'U trenutku kad smo svojim tezama uspjeli privući Chiraca, šteta bi bila izgubiti Jospina. Ova unutarnjofrancuska polemika oko Europe ne odnosi se samo na kohabitacijski dvojac Chirac-Jospin, jučer u Strasbourgu bivši ministar unutarnjih poslova Charles Pasqua i stanoviti eurozastupnik zvonkog imena i prezimena Jean de Gaulle, unuk dakako utemeljitelja Pete republike, obojica iz tabora kojega nazivaju suverenistima, iskoristili su dolazak Chiraca u Strasbourg da bi iznijeli kritike na račun preobračenja francuskoga Predsjednika na teze eurofederalista. Za Charlesa Pasqua, europska ga federacija podsjeća na 'postsovjetsku Zajednicu Neovisnih Država'. Jean de Gaulle još je silovitiji - osporio je Predsjedniku Francuske Republike da govori u ime Charlesa de Gaullea. Kako napominje 'Le Figaro', nakon Chiracova govora do riječi je došao Jena Marrie Le Pen, lider krajnje desne Nacionalne fronte, te zatražio objašnjenje zašto je Chirac govorio sat i pol, kad članak 120 pravilnika o radu europskog Parlamenta dopušta maksimum od pola sata". (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 5. VII. 2000. Rasprave o doseljavanju i azilu komentira P. Huellen: "U trenutnim raspravama u Njemačkoj ne radi se više samo o dovođenju 20 tisuća kompjutorskih stručnjaka. U istom potezu se zahtijeva zabrana nekontroliranoga dosljevanja u Njemačku, dapače i zaoštravanje zakona o azilu. Potpuno prema geslu bavarskog ministra unutarnjih poslova Guenthera Becksteina koji tvrdi: 'Mi trebamo manje stranaca koji nas iskorištavaju, a više onih koji koriste nama'. Ni socijaldemokratski savezni ministar unutarnjih poslova Otto Schily nije slobodan od ovakvih predodžbi, iako ih nešto opreznije formulira. Da je rasprava o tome ponešto zbrkana, na to je nedavno ukazao savezni predsjednik Johannes Rau. On se s pravom usprotivio tome da se diskusiju o 'za i protiv zakona o doseljavanju' povezuje s problematikom azila. Ako u međuvremenu sve stranke, pa čak i CDU i CSU, uviđaju da je Njemačka zemlja useljavanja, onda te okolnosti treba popratiti jasnim propisima i kvotama. Naravo da doseljavanje ne smije biti nekontrolirano. Jer time bi Njemačka, kao i svaka druga zemlja, bila preopterećena. A doseliti se može samo onaj, koji je u novoj njemačkoj domovini potreban, koji je spreman naučiti njemački i integrirati se u društvo. U brojnim inim zemljama pokazalo se da su doseljenici, ukoliko se pridržavaju tih pravila, ne samo dobitak za gospodarstvo nego i obogaćenje za kulturni život. Rasprava o temi doseljavanja i useljavanja kao i o nužnosti određenih zakona nastavljat će se, i to je dobro. No promašaj je ako se ona povezuje s problematikom azilanata. Ne smije se pojednostavljivati uspostavljanjem jednadžbe 'stranac jednako stranac'. Doseljenici, koji su potrebni na njemačkom radnom tržištu, ne smiju se poistovjećivati s ljudima koji su u svojoj domovini proganjani zbog rase, religije ili političkog mišljenja i koji stoga u Njemačkoj traže zaštitu. Na sreću i posljednji skeptici su shvatili da je Njemačkoj prije ili kasnije potreban zakon o doseljavanju i integraciji. Ali to se ne smije pomiješati s problematikom azila. O njoj treba odlučivati potpuno odvojeno". (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 5. VII. 2000. SAD će ostati supersila samo ako svoju moć budu koristile promišljeno. Prilog Eda Warnera. "U nedavnoj raspravi o budućnosti američke obrambene politike, održanoj u institutu Cato u Washingtonu, mogla su se čuti vrlo oprečna mišljenja. Odgovor na pitanje - koliko bi trebalo izdvajati za oružane snage ovisio je o pogledu pojedinog sugovornika na opasnosti kojima su danas izložene Sjedinjene Države. Jedni su zagovarali smanjivanje izdvajanja za obranu, tvrdeći da Sjedinjene Države zapravo nisu ni u kakvoj posebnoj opasnosti, dok su drugi isticali da bi za obranu trebalo izdvajati više, jer je svijet i danas opasan kao što je uvijek bio. Hladni rat je završen, no Sjedinjenim Državama treba jačanje vojnih efektiva, kao što je to bio slučaj za mandata predsjednika Reagana - smatra Frank Gaffney, direktor Centra za pitanja obrane u Washingtonu. Na sastanku posvećenom američkoj vojnoj politici, održanom u institutu Cato, gospodin Gaffney je kazao da opasnosti još vrebaju iz mnogih krajeva svijeta, koje Amerikanci podcjenjuju na vlastitu štetu. Sjedinjene Države proglasile su tzv. 'zemlje- izopćenice' zemljama na koje treba obratiti pažnju, no po mišljenju gospodina Gaffneya, takvim zemljama treba se suprotstaviti. 'Ne kažem da Sjedinjene Države moraju postati 'svjetski policajac'. Treba, međutim, priznati da su naši interesi globalni. U posljednje vrijeme sve je više 'negativaca' - čelnika koje osobno smatram 'negativcima', bez obzira na njihovu retoriku ili na to kako je njihova politika prihvaćena u inozemstvu - koji, uz pomoć Rusije, Kine, Sjeverne Koreje ili pak samostalno, nabavljaju oružje kojim bi mogli ugroziti naše globalne interese'. Koliko zla mogu nanijeti 'zemlje na koje treba obratiti pažnju' - upitao se Doug Bandow, ističući kako su one većinom prilično slabe u odnosu na Sjedinjene Države. Gospodin Bandow, analitičar u institutu Cato, ukazuje da su Sjedinjene Države danas najjača svjetska sila, da su imune na mogući napad, te da ih niti jedna druga zemlja ne ugrožava. Umjesto da se angažiraju u sukobima u kojima njihovi nacionalni interesi nisu ugroženi - kaže gospodin Bandow - Sjedinjene Države bi trebale provoditi tzv. politiku 'balansiranja s distance'. 'To ne znači da bismo na međunarodnoj sceni trebali biti slabići, već da bismo morali biti skeptici. To znači da bismo i dalje morali imati najjače vojne snage na svijetu, ali ne neproporcionalno jake, kao što je to slučaj danas. To znači da bismo trebali obraćati pažnju na sukobe koji izbijaju u inozemstvu, ali da se ne bismo trebali miješati u svaki manji konflikt, već da bismo njihovo rješavanje trebali prepustiti našim lokalnim saveznicima'. Uz sadašnju razinu izdvajanja za obranu, Sjedinjene Države ne mogu održati niti postojeću, skromnu razinu borbene spremnosti - smatra Daniel Goure, zamjenik direktora Programa za studije međunarodne sigurnosti pri Centru za međunarodne i strateške studije u Washingtonu. 'Da bi se samo mogle održavati postojeće snage, Sjedinjene Države bi za obranu trebale izdvajati oko stotinu milijarda dolara više. Za nove sustave naoružanja, za novo ljudstvo treba novaca. Troškovi rastu. Ukoliko dopustimo eroziju naših oružanih snaga, snosit ćemo vanjskopolitičke posljedice takvog poteza, među kojima će sigurno biti i temeljito preraspoređivanje političkih silnica u Europi i Aziji. Ne možemo Europljanima reći: 'Naš jedini nosač zrakoplova je u Tihom oceanu, ali ne brinite - bit ćemo tu, kada nas zatrebate'. Sjedinjenim Državama trebao bi biti dovoljan godišnji budžet za obranu od 310 milijarda dolara, odgovorio je Ivan Eland, direktor obrambenih studija pri institutu Cato. Prema njegovim riječima, na Sjedinjene Države trenutno otpada jedna trećina ukupnih svjetskih izdvajanja za obranu, što znači da ova zemlja izdvaja dva i pol puta više za obranu od Rusije, Kine i svih 'zemalja-izopćenica' zajedno. Gospodin Eland smatra da bi izdvajanja za obranu trebalo smanjiti za 40 posto, da bi se izbjeglo nepotrebno trošenje i rasipanje sredstava. To znači da bi se Pentagon trebao oduprijeti svim političkim i komercijalnim pritiscima da uđe u nepotrebne nove projekte. 'U proračunu su predvidjeli nabavu prevelikog broja novih sustava naoružanja, koje sada ne mogu financirati. To je uobičajena praksa, koja postoji već desetljećima, a postoji zato što politički krugovi ne daju Pentagonu da smanji nabavu naoružanja. Umjesto da to učine, i Pentagon pokušava proizvesti što više za što manje novca. Stoga imamo neefikasnu proizvodnju oružja. Ta pojava prije se može pripisati prevelikim ambicijama, nego premalom budžetu'. Gospodin Eland dodaje da se ušteda može ostvariti ukoliko se smanji broj intervencija u inozemstvu, koje su - kako kaže - vrlo skupe, a daju vrlo upitne rezultate. Prema njegovim riječima, tijekom 'hladnog rata', Sjedinjene Države su svoje snage angažirale u inozemstvu ukupno 20 puta; a tijekom proteklih deset godina - čak 48 puta. Američki obrambeni perimetar proširio se daleko izvan granica uspostavljenih tijekom 'hladnog rata', kada je Sovjetski Savez predstavljao stvarnu prijetnju. Sjedinjene Države će - zaključio je gospodin Eland - ostati supersila, samo ako svoju moć budu koristile promišljeno". (VOA) INOZEMNI TISAK ITALIJA LA STAMPA 5. VII. 2000. Mesić predstavlja Ciampiju novu Hrvatsku: sva prava talijanskoj manjini "Kada još nije službeno preuzeo položaj novoga predsjednika Hrvatske, Stipe Mesić već je u Zagrebu primao čestitke talijanskog premijera, koji je u tom trenutku bio Massimo D'Alema. Od tog dana, bio je to 17. veljače, bilo je čak sedamnaest službenih susreta, na različitim razinama. Dvodnevni posjet koji Mesić obavlja u Rimu priprema put još bližim kontaktima. Među najvidljivijim učincima nedavne izborne katastrofe HDZ-a upravo je otvaranje nove hrvatske demokracije prema Italiji, koju su godinama Franjo Tuđman i ljudi njegova režima držali gotovo neprijateljem. Zahvaljujući toj stvarnosti veze između dvije zemlje proživljavaju impresivno ubrzanje, koje će se na jesen pretočiti u potpisivanje sporazuma o prijateljstvu i suradnji. U međuvremenu Stipe Mesć poziva predsjednika Ciampija da posjeti Hrvatsku i Istru, kako bi utvrdio koliko su se poboljšali odnosi s talijanskom manjinom, i nada se da će uspjeti uvjeriti i Papu da još jednom posjeti zemlju čije je rođenje Vatikan prvi priznao. Posjet je počeo upravo u Vatikanu, gdje je Ivan Pavao II. hrvatskoga Predsjednika primio pozdravom 'dobar dan' na njegovu jeziku. Nakon razmjene darova, Mesić se premjestio u Quirinale, gdje ga je za susret s predsjednikom Ciampijem pratio Furio Radin, čelnik talijanske zajednice Istre i ministar nove vlade. Tijekom doručka u Quirinaleu, više su puta naglašeni novi put hrvatske demokracije i politike, i nova uloga koju Italija igra u tom kontekstu. Mesićevo predsjednikovanje zemlju gura daleko od posljednjih totalitarističkih iskušenja (upravo je jučer u Zagrebu odobren jedan zakon koji ograničava ovlasti predsjednika), gura je izvan balkanske krize (poštivanje suvereniteta Bosne sada je stvarno), daleko od ideja etničke čistoće (povratak izbjeglica, i Srba, počinje biti stvarno moguć). (...) Hrvatska je, između ostaloga, sama krenula jednim putem koji nije više suprotstavljanje s njenim susjedima nego odlučno približavanje Zapadu. Bit će to, predviđa Mesić, dug i težak put koji već traži velika gospodarska odricanja. Sutra hrvatskoga Predsjednika očekuju u palazzu Chigi", piše Giuseppe Zaccaria. Stari i novi Europljani "Nakon ulaska u monetarnu Uniju, europski su problemi gotovo uklonjeni iz talijanske političke rasprave, a na konferenciji vlada, iz koje će doći izmjene temeljnog Amsterdamskog ugovora, talijanska stajališta izgledaju prilično neprozirna. Na to je nedavno podsjetio, zabrinutim tonom, europski povjerenik Mario Monti, kojemu se pridružio predsjednik Povjerenstva Romano Prodi. Njihovoj se zabrinutosti ne može prigovoriti. Monti se, međutim, uglavnom usredotočuje na daljnju integraciju između petnaest sadašnjih članica Unije i smatra gotovom činjenicom problem koji je zapravo varijabla: odluku o širenju Europske unije, u razmjerno kratkim rokovima, s dvanaestak novih zemalja čija su gospodarstva mnogo slabija i mnogo manje napredna. U gospodarsko-političkoj optici čini se oportunim istovremeno se suočiti s integracijom i širenjem: i zapravo je teško govoriti o daljnjoj europskoj integraciji bez otvorenog izjašnjavanja o rokovima širenja Unije. Ulazak zemalja koje nisu bogate u Europsku Uniju punu nezaposlenih, politički bi se pokazao prilično teškim jer bi se nove zemlje članice našle u položaju da se oštro nadmeću za europske fondove s područjima i društvenim skupinama sadašnjih članica koji su u najnepovoljnijem položaju. Stoga bi bilo razborito, kako bi se izbjegle velike teškoće, da se rokovi širenja povežu s brzinom rasta u srednje-dugoročnom razdoblju gospodarstva Unije. Ako se prihvati to načelo da se širenje stavi u ovisnost o gospodarskom rastu, dolazi se do zaključka da je optimalna razina integracije ona koja najbolje jamči rast dovoljan da se učini konkretno mogućim i probitačnim za sve ulazak novih članica. Ako se to može učiniti s novim institucijama koje je predložio njemački ministar vanjskih poslova Fischer, ili s novim sporazumima između vlada, kao što bi htio francuski predsjednik Chirac, otvara se prostor za raspravu, a Italija će se morati preispitati. Rasprava koja ne bi uzimala u obzir sve te čimbenike riskirala bi, međutim, da se pokaže slabo produktivnom", piše Mario Deaglio. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. VII. 2000. Blair i noćne more "Evo je opet, stare britanske noćne more. Nijemci žele dominirati Europom. Planiraju europsku superdržavu u kojoj, preko europske vlade, žele određivati ton: euro-banku, u Frankfurtu, već imaju. Francuzi se pak vješaju, kao i uvijek, Nijemcima za suknju. Pariz je suglasan s Berlinom da Francuska i Njemačka same, u svojem savezu, mogu stvoriti Europu. Britanija se tu ne treba miješati. Kraljevina može ostati tamo gdje raste hmelj. London će ili čvrstim integracijskim korakom sukoračati i na oltar eura žrtvovati svoju nacionalnu suverenost. Ili će se nadureno povući, u kut onih koji vječno govore ne i riskirati da propusti priključak na Europu. Koji je izgled zapravo privlačniji? Takve su noćne more već često mučile Britance i malo koristi upozoravati da se njihova panika pali na karikaturi političkih stvarnosti. Kad Gerhard Schroeder i Joschka Fischer provode europsku viziju a Jacques Chirac u Reichstagu govori o 'pionirskoj skupini EU-a', u Westminsteru sva zvona zazvone na uzbunu. Mora se zabilježiti kao napredak što je Tony Blair neposredno pokušao isključiti alarm i nije upao ni u neprijateljsku retoriku niti je prkosno prešao na odbijanje (što je u doba torijevaca bilo pravilo). Premijerov susret s njemačkim kancelarom u Potsdamu posvjedočio je stvaran interes za nastavak rasprave. Velika Britanija na posljetku želi ostati 'pravi i vodeći partner u Europi', tvrdio je Blair. Baš zato što London nema nakanu dopustiti da ga se otkvači i ne bi se sam smio isključiti iz tekuće rasprave o budućnosti Europe, Britanac je svojim ljudima doma pokušao pojasniti: 'Vrijeme je da mi Britanci imamo toliko samopouzdanja da shvatimo kako sami možemo oblikovati događaje u Europi i na njih utjecati - a to i radimo.' Blair dakle nije voljan sanjati noćne more. Niti napraviti uslugu britanskim protueuropljanima (i nekim kontinentalnim podcjenjivačima Britanije) da dragovoljno odstupi u drugi dio EU- a. No londonski je laburistički premijer dakako svjestan da u kući predstoje teške odluke i da se ne nalazi u zavidnom položaju. Porastao je pritisak i iznutra i izvana. Dok partnerske države pod dojmom planiranog proširenja EU-a poduzimaju nove integracijske prodore koji nisu još pravo ni usklađeni a već izazivaju galamu, Blaira u vlastitoj zemlji stranački kolege poput gospodarskih bosova tjeraju da napokon postavi skretnice za valutu, jer će se inače na tisuće radnih mjesta zaklimati, a London i dalje gubiti utjecaj. Sindikalni vođe, poduzetnici i visoki članovi njegove vlade - poput ministra vanjskih poslova Robina Cooka i ministra trgovine Stephena Byersa - traže od Blaira ulazak u Euro-Star, brzi priključak kontinentalnoj gospodarskoj mreži. No premijer se još boji mogućeg protuudarca, 'ne' od stanovništva čije je ispitivanje svečano hvalio. Devet mjeseci prije mogućeg izbornog roka, Blair se jednostavno ne usuđuje na odmjeravanje snaga po pitanjima eura, jer ne želi tjerati vodu na mlin oporbenih konzervativaca. Preko 70 posto Britanaca, po najnovijim je istraživanjima protiv odricanja Britanije od funte. Torijevci pokušavaju iskoristiti tu okolnost. Desni tisak prijeti 'nacionalnom kampanjom' protiv Blaira. S druge strane ta ista ispitivanja mišljenja pokazuju da više Britanaca nego ranije EU drži novom čvrstom domovinom. Gotovo dvije trećine žele 'definitivno' ostati u uniji. Na tom - iako nesigurnom - temelju, Blair pokušava izgraditi svoj europsk položaj, svojim zemljacima uliti hrabrost za europsko samopouzdanje. Mjereno otočkim nagonima nacije, to je težak proces kojemu Blairovo oklijevanje u pitanju valute nije pripomoglo. Ali sada, kad premijer pozitivnije govori, kad želi 'suoblikovati' raspravu o integraciji i sve više, s velikim oprezom, pokušava poravnati put euru, izlazi na vidjelo politika koja bi odnos Velike Britanije prema Europi mogla izvući iz opsesija prošlosti i postaviti ga na razumnije, pragmatičnije temelje. Čak i kraljica, čuje se, ravnodušno očekuje euro (i nestanak njezine glave s nacionalnih kovanica). Puževa brzina tih promjena dakako zahtijeva strpljenje partnera Londona, osobito što u mnogim pitanjima vrijeme goni i što bi bilo puno jednostavnije odgurati Britance na kolnik za sporu vožnju. No ne vidjeti promjene koje se probijaju, bila bi teška pogrješka: Blair u svojem novom vrednovanju britanske politike prema EU treba svu potporu koju može dobiti" - zaključuje komentator lista Peter Nonnenmacher. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 5. VII. 2000. Autogol Austrije "Komu bi zapravo moglo koristiti ispitivanje naroda, o kojemu je odlučila austrijska desna vlada, o tomu bi li u jesen još trebala ostati izolacijska politika partnera iz EU-a? Glupo je dakako pitati austrijski narod bi li Europljani prema njemu trebali biti neljubazni. No kasnije će se bečki akteri busati u prsa koliko je nacija iza nje jedinstvena. Busat će se i drugi - njihovi najoštriji kritičari. Oni će takav votum, ma kako pitanja bila smišljena, držati širokim suglasjem s desnim populizmom, s glasovima protiv širenja, sa šovinizmom izborne borbe FPOE-a. Rezultat će uzeti kao dokaz koliko su bili u pravu u vezi s - nepromišljenim - proglašenjem sankcija. Bečki koalicijski partneri doduše slave tu čudnovatu zamisao o ispitivanju naroda kao 'zlatni gol'. Ali moraju računati i na autogol. Austrijski sadašnji moćnici očarani su svojim vlastitim domoljubljem. Uvijek su davali samo formalne prijedloge, zacrtavali vremenske planove kako se suprotstaviti sankcijama. No ništa se nije dogodilo da bi razjasnilo gdje uistinu stoji FPOE. Postalo je jasno da OEVP tu stranku ne može obuzdati, kako je obećao kancelar Schuessel. Tjera ju u pustolovinu. Činjenica da OEVP na posljetku tjeskobno i raskoljeno povlađuje zamisli 'jednostavnog člana FPOE-a' Haidera, govori za sebe. Pa i onda kada se savezni kancelar Schuessel ipak osmjeli otvoreno suprotstaviti koruškom odreditelju smjernica, barem što se tiče njegovih najnovijih prijetnja bojkotom EU-a" - piše komentator lista Fk. FRANCUSKA LE MONDE 5. VII. 2000. Jacques Chirac, Europljanin? "Onda je Jacques Chirac došao u Berlin... i uz buku započeo europsku raspru. Gotovo bi a posteriori mogli dati za pravo Margaret Thatcher koja je jednom ljutito podsjetila da je Georges Pompidou sadašnjega francuskog predsjednika nazvao 'buldožerom'. Jer, Britanci bi se i danas s pravom mogli brinuti zbog Chiracove predodžbe o Europi, koja bi se, sada to znamo, teško mogla usporediti s predodžbom o 'Francuskoj', osim ako ne prihvatimo tvrdnju da socijalistička vlada mora odobriti sve diplomatske inicijative i projekte Elizejske palače, budući da Francuska mora govoriti 'u jedan glas'! No g. Chiracu treba odati priznanje: njegovi prijedlozi potiču prijeko potrebno razmišljanje o reformi europskih ustanova koje su odveć trome da bi se prilagodile velikom pothvatu proširenja. Ne ostaje ništa od optužbe o 'odluci izvana', od osude Giscardova stajališta koje je odveć sklono Europi: danas Jacques Chirac zagovara uvođenje 'tajništva', tijela za 'koordinaciju' 'pionirske skupine' koja bi okupljala europske države spremne da sudjeluju u 'svim' 'pojačanim suradnjama', političkim izletima u veću integraciju. To je dakle stvarna institucionalizacija Europe 's dvije brzine' u kojoj Britanci, među ostalim, imaju jako malo izgleda da budu u najbržoj skupini. Državni poglavar često kaže da je želja 'otaca Europe' bila uspostava trajnog mira i da taj cilj još opravdava buduću sliku Europe koja će jednom okupljati trideset država. No ti prijedlozi očito ljute neke francuske partnere, a još više zemlje koje su u ovom času u predvorju europske zajednice, budući da i jedni i drugi mogu u njima vidjeti početke podjele Europe. Sve do tada, do te krize europskoga nadmetanja, vlada je pokazivala oprez koji su nalagali viši interesi Unije: preuzimajući od 1. VII. šestomjesečno predsjedanje petnaestoricom, Francuska mora sretno dovršiti međuvladinu konferenciju (CIG) o reformi ustanova koja je conditio sine qua non upješnog proširenja. Na nju dakle pada nezahvalna zadaća da nepouzdanu pedagogiju iskuša na izazovima uravnoteženja glasova u ministarskom vijeću i proširenja kvalificirane većine. Francusko predsjedateljstvo mora zasukati rukave i gurnuti ruke u 'iskorišteno mazivo' zajedničkih ustanova, jednom riječju biti europski mehaničar. Dakako, nije bilo govora o tomu da se odjednom odbaci ono što Jacques Chirac i sam gdjekada zove intelektualne špekulacije, ali, isticao je Hubert Vedrine, treba postupiti 'kronološki': ponajprije CIG, a kasnije raspra o velikim europskim predodžbama i dalekom cilju 'federacije država-nacija' kojoj su skloni Jacques Delors i Joschka Fischer. Na sjednici Europskoga vijeća u Nici, u prosincu, uspjeh CIG-a bit će uvjet za uspjeh francuskog predsjedanja. A kolege Jacquesa Chiraca i Lionela Jospina imaju jak dojam da Francuska po svaku cijenu želi postići 'a nice treaty' (dobar ugovor), kako kaže izraz koji se udomaćio. U tu svrhu treba pripremiti teren: dnevni red CIG- a koji je već proširen na 'pojačanu suradnju' ne treba opteretiti velikom rasprom o budućem političkom ustroju Kontinenta koji će nužno dovesti do podjela. G. Vedrine je izrekao mišljenje mnogih vlada kada je upozorio na opasnost od 'ukidanja svih europskih proturječja' i od 'pretvaranja institucijske slabosti u krizu'. No ta prijetnja nije uklonjena, naprotiv. Govoriti o 'tajništvu' unutar Europske unije znači prijetiti utvarom 'upravnih vijeća' koja su toliko uznemirivala 'malene' zemlje zajednice; to znači pripremati teren za elitističku Europu koja bi u neku vrstu čistilišta stavila one koji su gospodarski najslabiji i one koji su jako euroskeptični. To je daleko od prilagodljive, neagresivne formule o Europi s 'promjenljivom geometrijom' u kojoj zemlje koje se žele udružiti radi bolje integracije na nekom području, uspostavljaju prigodnu 'pojačanu suradnju' ostavljajući širom otvorena vrata svog 'kluba'. To je još dalje, pače i u opreci s projektom 'federacije' kojemu je sklon Joschka Fischer. G. Chirac to ne pobija i neslužbeno govori o obrascu 'organizacije država-nacija'. Već sada, Velika Britanija, da ne spominjemo druge, ima razloga da se plaši projekta, koji potiče Francuska, za jačanje Eura-11, neslužbene skupine u kojoj neki vide začetak buduće 'gospodarske vlade' Europe. Čemu onda mahati nejasnom prijetnjom o 'pionirskoj' Europi, ako ne da bi se potvrdile psihološke otočne značajke dijela britanskog puka? Ako Francuska ne želi pomoći Tonyju Blairu da svoju zemlju dovede u središte Europe, zašto je onda započela s njim povijesno partnerstvo na području europske obrane? Još više zabrinjava sljedeće: na europskom susretu na vrhu u Feiri Jacques Chirac je zadao brige kolegama iznoseći zamisao o 'cijepanju' Europe. U Berlinu su to shvatili: Europska unija o kojoj govori državni poglavar međudržavne je naravi, kako se čini. Gdje bi, dakle, bilo to tajništvo ako ne iznad Unije, ograničavajući tako vlast Europskog povjerenstva i Europskog parlamenta? Govoriti o 'europskom ustavu' znači također staviti plug ispred vola: takav temeljni tekst na razini Starog Kontinenta pretpostavlja politički dogovor koji je još jako nesiguran. Europa Jacquesa Chiraca jamačno ima svoju logiku. Ali, osim što nema ništa zajedničko s Europom Joschke Fischera, njezino zajedništvo nije samo po sebi razumljivo", piše Laurent Zecchini. Dmitrij Rogozin: Ono što Strasbourg ne želi znati "Nepodnošljivo stajalište Rusije? Gledište štovanog Lorda Russella-Johnstona, predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe ('Le Monde' od 7. VI.), potvrđuje zamisao da se mišljenje europskih zastupnika o Čečeniji temelji na pogrješnom tumačenju sadašnjih događaja. Načela demokracije, pravne države i ljudskih prava nisu samo obveze Rusije prema Europi, već i temeljne vrijednosti za koje se zalaže ruski narod. Ruski političari imaju u Čečeniji samo jedan cilj: uspostaviti mir i učvrstiti društvene demokratske ustanove. Ne vidim u tome nikakvu opreku između stajališta ruskih zastupnika i zastupnika APCE-a (Parlamentarna skupština Vijeća Europe). Mi smo, više od svih europskih organizacija za zaštitu ljudskih prava, zainteresirani za izlazak iz krize. Ali mi mislimo da su mjere koje je vlada poduzela na Kavkazu neizbježive, da pomažu ostvarenju cilja stabilizacije i poštovanja ljudskih prava na tom području i da idu za tim da spriječe širenje terorizma i vjerskog ekstremizma izvan Kavkaza, pa i u Europi. Teško je govoriti o bezuvjetnom poštovanju ljudskih prava kada međunarodne bande naoružane do zuba izazivaju oružane sukobe u mirnim selima i svjesno primjenjuju taktiku ljudskog štita. Svi smo jako teško prihvatili uništenja i smrt civila. No odgovornost za to snose čelnici buntovničkog režima, napose Mashadov koji je poveo svoj narod u strašnu tragediju, a kojeg APCE uporno predlaže kao partnera u političkim pregovorima. (...) Danas je vojna faza antiterorističke operacije uglavnom završena. Velike su inicijative donesene na političkom polju. Ruski predsjednik Vladimir Putin predao je Dumi prijedlog saveznog zakona o uspostavi privremenih tijela vlasti u Republici Čečeniji kako bi zaštitio temelje ustavne vlasti, građanska prava i slobode i osnovao ustanove javnog prava na području Republike Čečenije. Napose bih htio istaknuti važnost odluka ruskog Predsjednika koji je imenovao duhovnog vođu čečenskog naroda, muftiju Ahmada Kadirova kao predsjednika čečenske uprave. Kadirov se od 1994. do 1996. kao ratni drug pobunjeničkog generala Dudaeva s oružjem u rukama borio protiv saveznih snaga. No ljudi poput njega žele danas izgraditi Čečeniju i braniti ju od terorista i plaćenika. (...) Državna je duma prihvatila jasno i određeno stajalište o poštovanju ljudskih prava u Čečeniji, osudivši nasilje i potvrdivši nakanu da odlučno ustraje na provedbi istraga i na suđenju krivcima. Čini mi se da Lord Russell-Johnston pretjerano dramatizira odbijanje ministarskog odbora da primjenjuje preporuke APCE-a s travanjske sjednice o isključenju Rusije iz Vijeća Europe. Pragmatizam izvršne vlasti i osjetljivost parlamentarnih zastupnika također su značajke nacionalnih država u kojima postoji podjela ovlasti. Kako možemo ozbiljno tvrditi da će diskriminacijska odluka kojom se ruskom parlamentarnom izaslanstvu oduzima pravo glasa, pridonijeti jačanju načela Vijeća Europe i bržem napretku Kavkaza?", pita se Dmitrij Rogozin, vođa izaslanstva ruske Savezne skupštine u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 5. VII. 2000. Bogati sve bogatiji - siromašni također "Siromašni su uvijek uz nas jer je siromaštvo, do određene mjere, podjednako relativna stvar procjene kao što je i apsolutna. Rasprave o siromaštvu prepune su procjena vrijednosti i često motivirane više političkim nego humanitarnim pitanjima. Možda je jedina stvar koja je gora od politiziranja mjerenja siromaštva (...) manipuliranje time da bi se udovoljilo interesima određenih skupina. Pokazalo se da neke nevladine udruge (NGO) i nacionalne ili internacionalne birokracije previše 'napuhavaju' siromaštvo zbog činjenice da njihovi fondovi ovise o dojmu trajne patnje što ga ostavljaju drugi. Zapravo, većina dobrotvornih i humanitarnih organizacija pati od sukoba interesa jer bi trebali mnogo manje zaposlenih, a i proračun bi im bio manji da je svijet uvjeren kako su obavile svoj posao. Sklone su širiti mračne slike ljudi u nevolji koji ovise o njima. Jedan problem s mjerenjem raširenosti siromaštva u svijetu, koji vrše međunarodne agencije, jest taj da se plaće isplaćuju u američkim dolarima. S ovim pristupom, lokalna valuta djeluje slabije, a broj siromašnih je veći. Jedan na svakih 5 od 6 milijarda ljudi u svijetu živi u potpunom siromaštvu, dok još 1.2 milijarde živi s manje od dolara dnevno. Ipak, te informacije pružaju tek ograničene informacije o uvjetima i troškovima u pojedinim zemljama. (...) Kao što se vidi iz iskustva Hong Konga i Singapura, nema izravne veze između siromaštva i visoke gustoće naseljenosti. Pusti otoci na kojima se nalaze ti gradovi-države također dokazuju da siromaštvo nije nužno povezano s manjkom prirodnih bogatstava. Ako se siromaštvo ne može doslovno eliminirati, postoje stvari koje mogu ublažiti teret koji nose siromašni a koje ne zahtijevaju još novca za NGO ili humanitarne agencije. Postoji mnogo dokaza koji idu u prilog tome da je siromaštvo rezultat neprikladnih politika i loše zamišljenih pravnih institucija. Opiranje promjenama i loši izbori političara i vladinih dužnosnika glavni su izvor patnje njihovih građana. Ironično, politika koja je za cilj trebala imati preraspoređivanje dohotka ili bogatstva,od onih koji imaju dajući onima koji nemaju može biti kontraproduktivna. Ako porezi postanu pljenidbeni, uništavanje radnih poticaja relativno bolje stojeće članove društva će učiniti manje produktivnima ili će biti skloniji da izbjegavaju porez. Ti će postupci vladi uskratiti prihod koji su namijenili siromašnima. Manje vladinih prihoda znači manje novca za škole, potrošnju na socijalno osiguranje itd. Institucionalne strukture koje za cilj imaju ublažiti utjecaj tržišne stvarnosti također mogu biti samouništavajuće. Npr., zakoni o radnoj snazi koji otežavaju otpuštanje radnika njihovo zapošljavanje u isto vrijeme čine skupim. Ovo je bolno očito u zapadnoj Europi gdje strogost glede tržišta radne snage pridonose visokim stopama nezaposlenosti i sporom rastu radnih mjesta. Jedan od savjeta koji se može dati vladama jest da revidiraju vlastitu politiku i institucionalne infrastrukture kako bi odredili koje su promjene u najboljem interesu građana. Dobro mjesto za početak jest pronaći način za depolitiziranje odrednica gospodarskog i društvenog života. Osim promjena u politici i institucijama, vlade bi trebale nastojati pronaći strategije za osiguravanje rapidnoga gospodarskog rasta. Za razliku od popularnog mišljenja, gospodarski rast služi siromašnima jer omogućuje široku raspodjelu koristi koje su rezultat napretka. 'Rast je koristan za siromašne'- izvješće Svjetske banke objavljeno u ožujku - upućuje na to da svaki postotak povećanja gospodarskog rasta potiče porast osobnog dohotka siromašnih za isto toliko.(...) Drugo je otkriće da se dohotci siromašnih nisu znatnije smanjivali tijekom gospodarskih kriza u odnosu na druge skupine dohodaka. A rast potaknut politikom koristi siromašnima jednako kao i čitavom gospodarstvu(...). To znači da je korisni učinak rasta na dohodak siromašnih jednak u siromašnim kao i u bogatim zemljama. Posebno, otvorenost vanjskoj trgovini za siromašne je podjednako korisna kao i za ostatak gospodarstva. (...) Međutim, izbjegavanje visoke inflacije politika je koja siromašnima služi još i bolje nego gospodarstvu u cijelosti i, obrnuto, visoka inflacija ima lošiji učinak na siromašne nego na gospodarstvo u cijelosti. Ispitivanjem nisu otkriveni sistematični učinci na dohotke siromašnih primjenom formalnih demokratskih institucija ili od javne potrošnje na zdravstvo i obrazovanje. U apslutnim brojkama izraženo, u proteklih pet desetljeća više je ljudi oslobođeno siromaštva nego u proteklih pet stoljeća. Čini se da veći dio ovoga uspjeha dolazi od gospodarskog rasta koji je posljedica raširenije trgovine i dotoka kapitala. Oni koji zaista žele manje siromašnih ljudi vlade bi trebali potaknuti da prihvate politike koje potiču održivi rast putem povećane dostupnosti tržišta", piše Christopher Lingle. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 5. VII. 2000. Velike tvrtke prijete Britaniji: "morate se pridružiti euro zoni" Niz multinacionalnih tvrtka uvjerava da njihov nastavak ulaganja u Britaniju ovisi o jedinstvenoj valuti. "No rasprava je prenesena i preko Atlantika jer je ugledni američki senator pozvao London da se odvoji od EU-a i da se pridruži SAD-u i njegovim partnerima u Sjevernoameričkom sporazumu za slobodnu trgovinu (NAFTA). Sukobljeni pozivi potiču pojačavanje rasprave koja prijeti pokušaju premijera Tonyja Blaira da odugovlači s pitanjem jedinstvene valute do završetka izbora koje će, očekuje se, raspisati sljedeće godine. Potkopavaju i dvostruku gospodarsku i političku prirodu pitanja, koje se kosi s pokušajem laburističke vlade da raspravu prikaže kao jednostavno pitanje - je li euro dobar za britanske poslove, industriju i financije. 'Buduća ulaganja uskoro će prestati ako vlada ne pristane na euro', kazao je sir Richard Needham, potpredsjednik za NEC Europe, čiji stav dijele i direktori Mitsubishia, Toyote i Nestlea. Govoreći o političkoj strani rasprave, teksaški senator Phil Gramm kazao je kako bi članstvo V. Britanije u NAFTA-i bilo više u skladu s britanskom tradicijom slobodne trgovine i parlamentarne demokracije nego s EU-om, za koji tvrdi da u svijetu potiče protekcionizam. Dok NAFTA svoja pravila ograničava na pitanja trgovine, britanska odluka da prihvati euro značila bi znatan gubitak suverenosti i nepovratno zapečatila sudbinu Britanije kao europske nacije, smatra Gramm. 'Zajednička valuta znači jedinstvenu zemlju', kazao je Gramm, republikanac, u svome govoru u Londonu članovima Centra za političke studije, konzervativne skupine. 'Odabirom valute, odabire se i zemlja. A odabirom zemlje, odabiru se i vrijednosti, odabire se budućnost, gospodarstvo i politička filozofija.' No izvršni direktor Toyote upozorio je na moguće gospodarske posljedice ako Britanija ne prihvati jedinstvenu valutu, pa bi investitori riskirali zbog promjenjivosti vrijednosti funte. (...) Ured za ulaganje u Britaniju danas je trebao obznaniti podatke koji pokazuju da je strano ulaganje u Britaniju u 1999. godini rekordno poraslo. Michael Portillo, glasnogovornik konzervativaca za pitanja ministarstva financija, kazao je kako podaci pokazuju da je Britanija i dalje najatraktivnija zemlja u Europi za globalna ulaganja. (...) Intervencija senatora Gramma, u međuvremenu, upućuje na činjenicu da se politička rasprava glede eura zahuktava. On i još tri senatora SAD-a posjetili su London kako bi ispitali mogućnost članstva Britanije u NAFTA-i. Odbor za financije pri Senatu, na čelu kojega je Gramm, naredio je Međunarodnom trgovinskom odboru SAD-a da ispita ovu mogućnost. Govoreći jučer, na nacionalni praznik, četvrtog srpnja, Gramm je kazao kako Britanija i SAD dijele duboke kulturološke i političke tradicije, unatoč raskidu 1778. godine. (...) Grammova tvrdnja daleko je od vladine politike SAD-a, iako u Republikanskoj stranci postoje glasovi koji izražavaju nadu da bi Bushova administracija prihvatila ovu ideju. Clintonova administracija sustavno je tvrdila kako je Britanija čak i vrjedniji saveznik kada ima vodeću ulogu u EU-u. Prijedlog o alternativnom članstvu u NAFTA-i laburistička je vlada odbacila, tvrdeći da bi se Britanija morala povući iz EU-a prije pridruživanja ikakvom drugom trgovačkom bloku. Ministar vanjskih poslova Robin Cook ideju za pridruživanje NAFTA-i nazvao je 'blesavom' i istakao je da Britanija trguje triput više s članicama EU-a nego sa SAD-om. (...) Čelništvo Konzervativne stranke, koje nije željelo djelovati raspoloženo protueuropski, odbacilo je zamisao o članstvu u NAFTA- i, pozivajući umjesto toga na sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i NAFTA-e", piše Tom Buerkle. BELGIJA LE SOIR 5. VII. 2000. Međunarodno pravo - belgijska dužnost "Novinari su u utorak mogli prisustvovati posebnoj konferenciji na kojoj se moglo čuti da je Belgija potvrdila sporazum o osnutku Međunarodnoga kaznenog suda. Odluka o osnutku tog neovisnog suda donesena je u srpnju 1998. kako bi se moglo suditi najvećim zločincima našega doba - bilo da su se ogriješili o ratno ili humanitarno pravo - i ispravila nepravda prema njihovim žrtvama. Dvije godine kasnije, Belgija je trinaesta zemlja koja je potvrdila tu odluku. Konferencija je osobita ponajprije zato što je na njoj uz ministra vanjskih poslova Louisa Michela sudjelovao Crveni križ, ali i nevladina udruga Amnesty International, kako bi objavile zajedničke ciljeve. Takvo je stajalište neobično, budući da se velike nevladine udruge uvijek nastoje distancirati od vlada. Louis Michel nije jučer propustio prigodu da istakne kako je prijedlog za susret dao belgijski ogranak Amnestyja koji djeluje uime osamsto nevladinih organizacija. Taj korak svjedoči o povoljnom ozračju u kojemu se već nekoliko godina vodi borba za zaštitu ljudskih prava u Belgiji... i o želji Amnestyja da bude što bliže vladi kako bi se u njoj čuo i njegov glas. To više što će Bruxelles 1. srpnja 2001. preuzeti predsjedanje Europskom unijom. (...) Jean-Jules Docquir, predsjednik belgijskog ogranka Amnesty Internationala, podsjetio je da Međunarodni kazneni sud još ne radi, ali je zahvaljujući njemu došlo do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Kao i do organizacije skupa 'Povjerenstva za istinu i za pomirbu' u Južnoafričkoj Republici. Prije osnutka Međunarodnog kaznenog suda moraju se još riješiti važna pitanja. Tko će platiti? Tko će suditi? Kakva poboljšanja unijeti u Rimski sporazum? Što predvidjeti za žene i za djecu? Kako će reagirati države koje su potvrdile rimski statut a i same su upletene? Louis Michel govorio je također o mogućnosti da se ratifikacija Rimskog sporazuma veže uz buduće gospodarske sporazume koje Belgija kani zaključiti. U Africi također? Nismo baš sigurni... Podsjetimo da se Međunarodni kazneni sud može utemeljiti kada Rimski sporazum potpiše šezdeset zemalja. Uskoro će mu se priključiti Argentina, Kanada i... Sijera Leone", piše Pascal Martin.