NJ 27.VI.-DIE WELT-NJEMAČKA I EU

NJEMAČKA DIE WELT 27. VI. 2000. Njemačko pitanje Europe "Snaga Europe proizlazi iz njezine raznolikosti. No ona je i uzrok slabosti Europe. Kad je njemački ministar vanjskih poslova zastao, pokušao je pomiriti stvarnost i viziju: nacionalne države očuvat će svoje pravo prvorođenog, ali istodobno između i iznad njih treba nastati europska federacija. Pitanje kako riješiti takva proturječja, sada nipošto nije doktorsko pitanje, nego opisuje presudni problem ustroja Europske unije uoči velikog proširenja. Ako se unija proširi na Istok i Jug bez jasnih kontura menadžmenta tog pothvata, blokade i samoblokade su neizbježne, o čemu daje naslutiti svađa o porezima na resurse. Proširenje koje nitko ne ubrzava više od Nijemaca, može predstavljati svršetak njemačkoga sna, čak više od toga, njemačko pitanje može ponovno učiniti razornom snagom. Jer u Europi koja ne prelazi gospodarsku uniju ni ograničenu monetarnu uniju, opet se postavlja pitanje ravnoteže ili hegemonije. Integracija ne kao stanje nego kao proces, bila je rješenje velikih geostrategijskih zagonetaka od Adenauerovog doba. Njemačko ponovno ujedinjenje nije samo potvrdilo ispravnost puta. Također je, a to je bila politička jezgra maastrichtskog ugovora iz 1991., tražilo i unaprjeđivalo viši stupanj integracije. No Maastrichtu se nije znalo dati političku uniju u praktičnom i obvezujućem obliku niti su se velike europske države Velika Britanija i Francuska priklonile toj logici. Francuska je u istom trenutku kad je gospodarska i monetarna unija dobila nepovratan oblik, još jedanput trijumfirajući potvrdila bit svoje nacionalne suverenosti, nuklearno oružje i obrambenu strukturu preko noći i bez konzultacija s njemačkim partnerom preoblikovala u profesionalnu vojsku. To nije bila jasna gesta prosvjeda. Ni Britanci nisu drukčiji. Od 1973. pod vodstvom industrije nikada nisu tajili da gospodarska integracija odgovara britanskim interesima, ali da je sve iznad toga protivno britanskoj tradiciji. Distanca od monetarne unije odgovara toj ambivalentnosti. Ali zašto, to treba pitati, pitanja oblika Europe tjeraju na odluku? Od rimskih ugovora do njemačkog ponovnog ujedinjenja nije bilo lako živjeti s formulom u preambuli koja je prizivala kao cilj sve užu zajednicu. Nijemci su u tomu tražili oslobađanje od nacije, Francuzi njezino potvrđivanje i spas. Nije se primijetilo da je u Amsterdamu šutke napušten taj kompromis o formuli. Jer oni koji žele produbljivanje, moraju se zapitati o obliku i ustavu, o savezu država ili saveznoj državi. No za to je manjkalo i snage i volje. Umjesto toga ponovno je odgađano, s Maastrichta II na Maastricht III ono što se sada provodi. Odavno se već šire glasovi za širenje, ako treba i bez prethodnog produbljivanja. To je protiv zakona logike i protiv njemačkih interesa. Među stručnjacima je uznemirujuće prijeporno treba li euro čvršći politički okvir da bi uspio. Četrdeset je godina vrijedila krunska teorija: zajednička valuta kao dovršenje gospodarske i političke integracije. Ona je još 1990. odredila Kohlovo razjašnjavanje s Mitterrandom koje je svršilo odgođenim kompromisom o formuli. Na financijskim tržištima euru bi pomoglo da osim Europske središnje banke postoje još i duge spojnice zajedništva. Širenje na Istok ne može se odgađati. Ako nastupi prije nego što Europa poprimi čvršći politički oblik a 'finalite' od praznog pojma postane obvezujućom vizijom, Europa će ostati neuređeno gradilište. Još više, opet će se pojaviti njemačko pitanje" - zaključuje Michael Stuermer u uvodniku lista.