INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 27. VI. GLOBALZACIJA ZAMJENJUJE NACIONALIZAM?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 27. VI. 2000. Globalizacija zamjenjuje nacionalizam "Žarki pristaše globalizacije obično tvrde da je nacionalna suverenost osuđena na propast zbog tehnološkog determinizma. Globalizirane financije i industrija izmiču državnoj kontroli pa nacionalu regulaciju čine nepotrebnom a nacionalnu suverenost ispraznom. Nisu jedini koji tvrde da je westfalski međunarodni sustav, koji upravlja međunarodnim odnosima još od 1648. i zasniva se na principu potpune nacionalne suverenosti, zastario. Postoji politička teorija prema kojoj nacionalna suverenost uzmiče pred regionalizaciom i decentralizaciom na jednoj strani i pred međunarodnim institucijama na drugoj. Navodi se primjer Europske zajednice, čak i ako je on jedini koji je dostupan. Prema teoriji koja je utjecajna u akademskim krugovima, za ratove je uglavnom odgovoran nacionalizam, i sve dok postoje nacije, postojat će i smrtonosni nacionalizmi. Uklonite naciju, i problem državnog nasilja biti će riješen. Švedska vlada ovoga je mjeseca održala sastanak s temom sprječavanja međunarodnih sukoba. Na sastanku su sudjelovale nevladine organizacije i pripadnici akademskih krugova i s teoretskim i s praktičnim interesima glede sprječavanja sukoba i "modernog koncepta državne suverenosti". Kada je u pitanju postojeći međunarodni zakon, UN je jedina vlast koja zakonski može dopustiti nasilje u cilju sprječavanja nasilja. Ovo je, međutim, ograničeno političkim nuždama stvarnog života, kao npr. kada Vijeće sigurnosti ne može doći do konsenzusa glede neke akcije ili kada je član vijeća odgovoran za nasilje, kao što je to slučaj u Čečeniji. No UN nema neovisnog demokratskog niti moralnog stava, iako je Tajništvo uspjelo ostvariti određeni vlastiti autoritet, često i usprkos opiranju nekih zemalja- članica. UN djeluje prema načelu onoga što smatra općim interesom, no tko o tome odlučuje? Sekretarijat je ipak na kraju instrument članova, a Vijeće Sigurnosti i Glavna skupština tek su forumi nacija- država. Većina članica UN-a nisu demokracije. Unatoč tomu, može se kazati kako je UN najbolji izvor međunarodnog autoriteta zbog činjenice da se velika većina zemalja složila predati autoritet UN-u u ruke. Dali su mu mandat da održava mir i sigurnost. U ovom stanju, nevladine organizacije (NGO) postale su važna sila u međunarodnoj zajednici. Ipak, iako imaju uzvišene ciljeve i predane onome što se u zapadnim zemljama smatra dobrim ciljevima, igrajući međunarodnu ulogu koju građanske akcijske organizacije igraju unutar demokracija, ni one nemaju vlastitog demokratskog mandata. NGO-i provode složena i časna nastojanja u cilju posredovanja u sukobima i pomaganju žrtvama nasilja, no problem sa njihovim traženjem političke uloge u međunarodnim odnosima jest u tome što imaju manje prava da govore u ime običnih građana nego što to imaju državne vlade. Čak i nedemokratična vlada ima intiman odnos sa onima kojima vlada, ako zbog ničeg drugog onda zbog činjenice da ona nad njima ima ovlasti. Ipak, ovo nije nužno; pobuna ili revolucija uvijek je jedno od rješenja. NGO-i uspješno su surađivali sa suosjećajnim vladama glede brojnih pitanja, ostvarujući međunarodne sporazume za zaustavljanje proizvodnje i primjene nagaznih mina i za stvaranje stalnog međunarodnog tribunala za ratne zločine. NGO međunarodno mobilizira liberalne ljude s posebnim životnim stajalištima. Žele prestati s pribjegavanjem nasilju u međunarodnim sukobinma, i sve više tvrde da međunarodna zajednica ima odgovornost intervenirati u cilju sprječavanja ili zaustavljanja ne samo međunarodnih sukoba nego i nasilnih sukoba unutar zemalja, kao na Kosovu i u Somaliji, a u budućnosti možda u Kongu ili Zimbabveu. Prema jednom od glavnih izvješća koja su iznešena na švedskom sastanku, 'ne smijemo pristati na teoriju o tome da je rat stalni dio ljudske prirode.' Čitatelj je do sada već sigurno primjetio nepovjerenje sa kojim pišem o ovoj temi. Divim se iskrenosti i dobroj volji koja je uložena u prevenciju sukoba, no odbija me akademizam i visoka razina apstrakcije u velikom dijelu tih rasprava (bolest koja je došla iz političke znanosti, bez sumnje) i usredotočenosti na teoriju i birokratske strukture. Osnovna zabluda potkopava nastojanja da se napravi više od puke pragmatične akcije u cilju zaustavljanja sukoba ili u cilju obrazovanja ljudi glede (...) praktičnih kompromisa. Zabluda leži u pretpostavci da se rat i nasilje mogu zabraniti i da nisu stalan dio ljudske prirode. Bilo bi lijepo da je tako. No dokazi još iz drevne prošlosti pokazuju suprotno. Nastojanja ograničavanja sukoba i poboljšavanja međunarodnog društva su uzvišena, no ne i bolji dio ljudske prirode", piše William Pfaff.