US NYT 2.V.HAIDEROVA SJENA NA ISTOKU

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 2. V. 2000. Haiderova sjena pada na Istok "Kada je Slobodarska stranka Joerga Haidera ušla u austrijsku vladu, Zapadna Europa odmah je reagirala odbijanjem, koje iznenađuje žestinom i jedinstvenosti. No još više iznenađuje - a i uzbunjuje - činjenica da su sankcije EU-a nametnute Austriji potakle jedinstveno protivljenje ovome u istočnih susjeda Austrije. Pokret EU-a protiv Austrije dirnuo je neka osjetljiva mjesta postkomunističke Srednje Europe, gdje je proračunata suradnja s ekstremistima u parlamentarnoj politici, na žalost, svakidašnjica. Sankcije Europske unije protiv vlade Wolfganga Schuessela, koji je pozdravio pridruživanje Haiderove stranke svojoj koaliciji, zapravo brane službenu suradnju s ekstremnom desnicom ne samo unutar Unije nego i unutar zemalja koje joj se nadaju pridružiti. EU je, zapravo, redefinirala političke uvjete za članstvo. Sada Austrijanci i njihovi istočni susjedi moraju odlučiti hoće li se skrivati iza zastarjele predodžbe suverenosti ili će pridonijeti europskoj federaciji koja je odlučna zaustaviti ekstremizam. Prije godinu dana, stanovnici Srednje Europe poduprli su NATO-ovu intervenciju u Jugoslaviji, što je ljudska prava stavilo ispred suverenosti. Ovoga puta, međutim, istočno od Austrije nema mnogo potpore sličnim postupcima. Naravno, češki predsjednik Vaclav Havel snažno je osudio haiderizam. A madžarski predsjednik Arpad Goncz upozorio je da se 'ono što se dogodilo u Austriji može dogoditi bilo gdje.' Slovački predsjednik Rudolf Schuster čak je izraelskom veleposlaniku u Beču koji je napustio Austriju u znak prosvjeda prema Haiderovoj stranci ponudio ured u Bratislavi. Međutim, iako ti čelnici mogu predstavljati savjest svojih zemalja, oni ipak ne vladaju. Parlamentarne vlade su im se suprotstavile i, unatoč želji da se pridruže EU-u, odbile su pridružiti se Zapadu u presijecanju veza s Bečom. Predsjednik češkoga parlamenta, Vaclav Klaus, u pismu solidarnosti s kancelarom Schuesselom piše kako je Haider 'manje zlo nego pokušaj EU-a da progovori protiv suverenog donošenja odluka jedne od njezinih članica.' A Viktor Orban, mađarski premijer, čak je pozvao kancelara Schuessela u Madžarsku.(...) U svojoj vlastitoj vladi, Orban je pokazao sve veću voljnost da prihvati parlamentarnu potporu čelnika ekstremne desnice, Istvana Csurke, čija je stranka organizirala demonstracije protiv sankcija nametnutih Austriji. Zatim, postoji i takozvani mađarski rat medija. Stranka Csurke pomogla je Orbanovoj stranci da preuzme upravna tijela koja nadgledaju medije koji su velikim dijelom financirani porezima. Prema zakonu, upravna tijela moraju imati jednak broj članova stranke na vlasti i predstavnika oporbe, no Orbanova koalicija imenovala je samo vlastite. Pitanje s kojim su suočeni Austrijanci i njihovi susjedi jest treba li se držati nadnacionalne primjene onoga što se može nazvati Chiracovom linijom. G. 1998. Jacques Chirac, konzervativni francuski predsjednik, istjerao je iz svoje stranke moćne gradonačelnike velikih gradova koji su prihvatili političku pomoć Francuske akcije (Action Francaise) Jean-Marie Le Pena, tipične europske ksenofobne stranke. Sada mnogi postkomunistički čelnici Chiracovu liniju smatraju teško prihvatljivom, a još teže primjenjivom. Kraj komunizma označio je početak neprincipjelnog pragmatizma. Opasnost suradnje s ekstremistima konačna je lekcija neslavnog proteklog stoljeća u Europi. Za nove demokracije Starog Kontinenta nacionalna suverenost ne smije biti izgovor za neuspjeh pri učenju te lekcije", piše Miklos Jaraszti, bivši član mađarskog parlamenta i profesor budimpeštanskoga programa kalifornijskog sveučilišta.