IT-25. IV.-IL MANIFESTO- TALIJANSKI LOGORI

ITALIJA IL MANIFESTO 25. IV. 2000. Talijanski logori - zemljopis sramote: fašistički koncentracioni logori "Od svršetka Drugoga svjetskog rata do danas historiografija, posebno ona na engleskom i njemačkom jeziku, temeljito se bavila dokumentiranjem stvarnosti nacističkih koncentracionih logora i logora za istrebljivanje. (...) Za razliku od nacističkih logora, interniranje od fašista, osim malobrojnih iznimaka, uglavnom članaka i knjiga posvećenih pojedinim logorima, nikada nije bilo predmetom širokog i dubljeg proučavanja. U fašističkim koncentracionim logorima, njih oko pedeset, osnivanih od lipnja 1940., bile su zatvorene razne kategorije osoba. Prva je kategorija uključivala registrirane antifašiste (...), antifašiste koji su bili samovoljni tamo zadržavani do isteka kazne i druge uhićene zbog sporadičnih iskazivanja antifašizma. Talijanski Židovi pogođeni tom mjerom nisu bili internirani kao Židovi (premda odredbe o interniranju uvijek naglašavaju pripadnost 'židovskoj rasi' osobe o kojoj se radi), nego kao militatni antifašisti ili osobe koje se smatra 'opasnima u ratnim prilikama'. Brojni su među interniranima bili i cigani. Drugu kategoriju čine stranci podanici 'neprijateljskih zemalja', Židovi i nežidovi, koji su se nalazili u Italiji u trenutku izbijanja rata (Englezi, Francuzi, no i Kinezi, Španjolci i drugi) kao i oni Židovi koji su pobjegli pred progonom koji se odvijao u njihovim zemljama. Najkonzistentnija kategorija, napokon, odnosi se na Slovence i Hrvate koji su od 1941. internirani u sve fašističke koncentracione logore kojima je upravljala civilna ili vojna vlast: otok Rab, Gonars (Udine), Monigo (Treviso) i Padova. Prema procjenama iznesenima u dokumentu 'A.N.P.P.I.A Opasni u ratnim prilikama', fašisti su internirali gotovo 30.000 Slovenaca i Hrvata, muškaraca, žena i djece. Računa se da je u logoru na Rabu umrlo više tisuća osobe od gladi i napora. (...) Koncentracioni logori bili su smješteni na izoliranim i nezdravim mjestima, često u planinama gdje su zime bile oštre. (...) Uvjeti života su općenito bili primitivni i ponižavajući. Mnoge su zgrade imale niz problema: hladnoća i vlaga, ruševni zidovi, jako slaba svjetlost, neispravne peći, nedovoljno izolirani prozori, stropovi i krovovi, svemu tome se pridodavala prenatrpanost, neodovoljna prehrana, i stjenice, uši, štakori i škorpioni. (...) Fašistički logori nisu bili 'lageri' nego jedino sabirni logori. Uvjeti života, koji su već bili teški i ponižavajući za sve, još su se dodatno pogoršali dolaskom, u travnju 1941., Slovenaca i Hrvata pokupljenih nakon talijanske okupacije Jugoslavije. (...) 8. rujna 1943. mnogi internirani, posebice Slovenci i Hrvati, i strani Židovi, nalazili su se još zatvoreni u mjestima interniranja, završivši tako u rukama nacista koji su ih deportirali u Njemačku, u logore za istrebljenje u Poljskoj (...)", piše Caterina Abbati.