SVEČANA SJEDNICA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

ZAGREB, 22. travnja (Hina)- Svečanom sjednicom u Društvu hrvatskih književnika danas je proslavljena 100. obljetnica utemeljenja Društva, koje je osnovano na današnji dan 1900. u palači Matice hrvatske. #L# Iznikavši iz tadašnjega Društva hrvatskih umjetnika, za prvog predsjednika Društva aklamacijom je izabran najstariji član, 81- godišnji književnik Ivan Vitez Trnski. Društvu je tada pristupilo 216 članova, a danas - nakon stotinu godina, ima 529 članova. Nakon himne, kojom je počela proslava 100. obljetnice te književničke udruge, nazočne je pozdravio predsjednik DKH akademik Slavko Mihalić. Obraćajući se uime Hrvatskoga državnog sabora, potpredsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić istaknuo je značenje velikog jubileja Društva hrvatskih književnika. Prisjetio se naših književnih velikana, ističući kako se nada da će mladi naraštaji i dalje njegovati i čuvati hrvatsku književnu riječ, te se međusobno podupirati i pomagati unatoč različitim svjetonazorima. Pavletić je govorio i o prijelomnim događajima u Društvu nakon Drugoga svjetskog rata, a posebice o donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika godine 1967. Ministar kulture Antun Vujić rekao je da je Društvo hrvatskih književnika sastavni dio identiteta hrvatskoga naroda. Govorio je o trenutačnom stanju u kulturi, posebice o pokušaju stvaranja autonomne kulture, koja, smatra Vujić, može očuvati demokraciju u zemlji. Kazao je da je Ministarstvo kulture izdvojilo 40 milijuna kuna za otkup i tiskanje knjiga u ovoj godini. Pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić čestitao je hrvatskim piscima veliki jubilej uime zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Izrazio je zadovoljsvo što je hrvatska književnost od Baščanske ploče do danas imala i svoje nadahnuće u duhovnosti, te je poželio da se tako nastavi. Predsjednik Društva hrvatskih književnika Slavko Mihalić istaknuo je u svečanom govoru da je DKH udruga koja je izrasla iz same biti narodnog preporoda. Ona je važna, kako je rekao, za razvoj književnog stvaralaštva na "europskoj periferiji", u borbi za vlastiti jezik i viši stupanj prosvjete, ali i za opismenjavanje, nakladničku djelatnost i stvaranje izdavačkog tržišta. Istaknuvši da se Društvo od samog početaka trajno zauzimalo za slobodu umjetničkog stvaranja, Mihalić je dao povijesni pregled rada Društva kroz proteklo stoljeće. Podsjetio je kako je u pravilima Društva bilo istaknuto da su se književnici udružili bez obzira na njihovu političku opredijeljenost kako bi unaprijedili hrvatsku književnost te štitili interese i podizali ugled književničkog staleža. Ocijenio je da je književnost između dva svjetska rata bila bogata po mnogim književnim djelima, dodajući kako se ipak čini da se "sve literarno događalo u sjeni političkih razračunavanja". Podsjetio je na tragičan prijedlog za hrvatski jezik koji je dolazio iz Beograda, a težio je unfikaciji jezika. Taj zahtjev je glasio "ekavica plus latinica - vi nama pismo, a mi vama dušu jezika", rekao je Mihalić. Mihalić je kazao da su bili rijetki pisci koji nisu nasjeli na taj "sirenski zov", pa su čak i naša najveća književna imena pokušala silovati vlastiti izraz. No, hrvatski su se pisci otrijeznili uviđajući u kakvoj su se klopci našli, kazao je Mihalić, ističući kako su mnogi od njih "u novim izdanjima još jednom prevodili sami sebe". Ni danas nisu prestale polemike oko njihovih tekstova, primjerice A.B. Šimića, rekao je Mihalić. Osim te "ne baš blistave epizode, koja govori o našoj naivnosti, istinski pečat međuratnim literarnim i ne samo literarnim prilikama dao je tzv. sukob na književnoj ljevici, kojega neće prekinuti čak ni užasi Drugoga svjetskog rata", ustvrdio je Mihalić. Ocijenio je da je u obrani hrvatskoga jezika tada veliku ulogu odigrao Krleža. On je u toj retorici prepoznao dogmatizam koji je mogao 'umjetničkom stvaranju zakrenuti vratom'. Podsjećajući na Drugi svjetski rat, Mihalić je rekao kako je u njemu stradalo na desetke znanih i neznanih hrvatskih pisaca, i to ne od zalutalog metka, nego od ustaškog ili četničkog noža, mučenja u obostranim zatvorima i logorima, te na partizanskim revanšističkim vješalima i križnim putovima. Po njegovim riječima, velika je zasluga Društva i donošenje Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika 1967. jer su nositelji upravo bili hrvatski pisci. Mihalić se govorio o prinosu hrvatskih pisaca za Domovinskog rata i o djelovanju Društva u posljednjih desetak godina u samostalnoj Hrvatskoj. Izvijestio je da će Društvo u lipnju ove godine održati godišnju skupštinu s novim Programom rada, koji će, smatra Mihalić, izmijeniti dosadašnju sliku Društva hrvatskih književnika. Uz jubilej DKH promovirana je i prigodna poštanska marka. (Hina) ta gk