YU-srpski tisak YU 17. 4. SRPSKI TISAK SRBIJAPOLITIKA 17. IV. 2000.Beograd razbio diplomatsku karantenu"Šefica američke diplomacije Madeleine Albright zapovjednim tonom zahtijevala je od australskoga ministra vanjskih poslova da
odustane od imenovanja veleposlanika u Jugoslaviji.Kad je zahtjev odbijen, predložila je da se akreditivi faksom iz Cambere pošalje u Beograd, ali je i unatoč tako upornom i grubom pritisku australski veleposlanik - u skladu s Bečkim konvencijama -akreditive predao predsjedniku Slobodanu Miloševiću.(...)'Jugoslavija je ozbiljna država, a ne neka afrička kolonija', poručio je jedan jugoslavenski diplomat ustrajući na primjeni postojećih diplomatskih konvencija."BLIC 17. IV. 2000.Car Trajan gluh"(...) Baš kao što je javna tajna da je Srbija sita svoga današnjega cara i da mu je to onomad rekla, na sva usta, ali šta vrijedi: kraj tolikih ušiju, car Trajan je gluh. Igra naroda bez dlake na jeziku i cara bez ušiju nastavlja se. Narod sve misli da nije uzalud govoriti
SRBIJA
POLITIKA
17. IV. 2000.
Beograd razbio diplomatsku karantenu
"Šefica američke diplomacije Madeleine Albright zapovjednim tonom
zahtijevala je od australskoga ministra vanjskih poslova da
odustane od imenovanja veleposlanika u Jugoslaviji.
Kad je zahtjev odbijen, predložila je da se akreditivi faksom iz
Cambere pošalje u Beograd, ali je i unatoč tako upornom i grubom
pritisku australski veleposlanik - u skladu s Bečkim konvencijama -
akreditive predao predsjedniku Slobodanu Miloševiću.(...)
'Jugoslavija je ozbiljna država, a ne neka afrička kolonija',
poručio je jedan jugoslavenski diplomat ustrajući na primjeni
postojećih diplomatskih konvencija."
BLIC
17. IV. 2000.
Car Trajan gluh
"(...) Baš kao što je javna tajna da je Srbija sita svoga današnjega
cara i da mu je to onomad rekla, na sva usta, ali šta vrijedi: kraj
tolikih ušiju, car Trajan je gluh. Igra naroda bez dlake na jeziku i
cara bez ušiju nastavlja se. Narod sve misli da nije uzalud govoriti
svome caru istinu, ali caru ne pada na pamet da se napregne i čuje
što narod viče.(...)
Dvorjanima cara Trajana, ipak, nije lako. Čak i kad bi bilo točno da
se protiv cara i dvorske kamarile izjasnilo svega trideset tisuća
ljudi, to je još uvijek deset puta više nego što se, uz punu suradnju
policije, može okupiti kad car pušta u promet, za dobro naroda, neki
novi most ili put, na primjer. Onoga časa kad je ideološko sjedište
antibirokratske revolucije proglasilo masu na ulici mjerilom
(vlastitog) demokratskog legitimiteta, preuzelo je na sebe obvezu
koju sve teže, odnosno nikako više, nije kadro ispuniti: da uza se
ima više sljedbenika nego protiv sebe protivnika. Drugim riječima,
car i njegov režim nastavili su gubiti utakmicu, koja se, više od
jednog desetljeća, uz produžetke, kojima se kraj ne nazire, igra po
pravilima koje su sami sročili i pod nesnosnim uvjetima koje su
stvorili. Problem njihovih nejakih, ali sve upornijih protivnika i
strpljive publike sastoji se sad u sljedećem: budući da se car pravi
gluh, hoće li tenkovi oglasiti kraj igre i poraz njegove momčadi ili
još ima nade da se sve može završiti zviždaljkama?..."