IT-15.4.-IL MANIFESTO-FOJBE-POL.STRANKE

ITALIJA IL MANIFESTO 15. IV. 2000. Kraško sjećanje na fojbe "Dok u Engleskoj, slučajem Irving povijest dolazi u sudnice, u Italiji se poput duha kreće Senatom (...): to dokazuje odluka kojom se zapriječio zakon, prihvaćen jednoglasno u parlamentu 28. ožujka, o ustanovljavanju dana sjećanja na holokaust. Želeći biti politički korektan, Senat želi podsjetiti na, uz Židove smaknute u logorima, 'sva nasilja i pokolje počinjene u ime represivnih ideologija tijekom i nakon rata 1939.- 45. iz rasnih, etničkih, vjerskih i političkih razloga'. (...) Tako da, pošto je redimenzionirana jedinstvenost holokausta, pošto su izjednačeni lageri i gulazi, prekomjerno proširena kategorija 'žrtve', i posljedično, minimalizirana ona 'krivca', neprimjećenim riskira proći prijedlog zakona koji je iznio uvaženi zastupnik Menia iz Allenaze Nazionale, a o kojemu se trenutno raspravlja u povjerenstvu za ustavna pitanja, o odavanju priznanja rodbini bačenih u 'fojbe': jedno metalno obilježje i diploma s potpisom predsjednika republike. To je prilično opasan prijedlog na simboličkom planu iz najmanje dva razloga: iz razloga asimilacije bačenih u 'fojbe' s palima od fašista u okviru protupartizanske represije i proširenja područja primjene odredbe na teritorije koje su zaposjele talijanske snage poput onih koji su bili dio pod upravom u Dalmaciji. Teritorije koji uostalom nisu bili jedini koji su prošli oganj i mač nacifašističkog nasilja: u Istri, Gorici, Trstu, 'crveni Slaveni' postali su, zajedno s partizanima, glavni neprijatelj protiv kojega se treba boriti. (...) I više no što bi bio iritantan, prijedlog zakona zastupnika Menie ostavlja 'zaprepaštenima': potvrdili su to povjesničari potpisnici pisma poslanog Rosi Russo Jervolino, predsjednici povjerenstva za ustavna pitanja (...) koje prijavljuju pokušaj da se od 'talijanske države iznudi službeno priznanje uloge koju su odigrali oni koji su bili uz formacije koje su se, pod izravnim nacističkim zapovjedništvom, borile u operativnoj zoni jadranske obale protiv nositelja otpora, nanoseći gubitke ne samo partizanskim formacijama, nego i civilnoj populaciji'. Odnosno: republika daje odličja onima koji su izabrali oružjem se boriti na strani nacifašizma. Ne uzimajući u obzir da su se pokolji 1943. i 1945., na štetu većinom, ali ne i isključivo, talijanskog stanovništva, dogodili u dva 'trenutka krvave smjene vlasti i izbijanja nasilja u velikim razmjerima', i bez vrednovanja kombinacije elemenata koji su pokrenuli pokolje, među ostalima eksplozije bijesa izazvanog fašističkim progonima protiv slovenskih i hrvatskih manjina i brutalnošću protupartizanske represije, i izjednačavanja Talijana i fašista koje su preuzeli krugovi jugoslavenskoga partizanskog pokreta. O prijedlogu i iskrivljenom političkom iskorištavanju povijesti, razgovarali smo s Enzom Collottijem, bivšim docentom povijesti u Trstu, Modeni i Firenci, koji je i među potpisnicama apela. - Nacrt zakona zastupnika Menie djeluje neodređeno na povijesnom planu, no i bistro na onom političkom. Kakav je vaš sud' = Problemi koje postavlja ovaj prijedlog različite su prirode. Oni su povezani, poglavito, s poznavanjem specifičnih događaja koji su se zbili na području stare istočne granice između 8. rujna 1943. i oslobođenja; općenito slabo poznatih činjenica talijanskom javnom mišljenju, a koje ne pripadaju niti jednoj skrivenoj niti zaboravljene povijesti. (...) Pitanje fojba treba podvesti na dva dramatična vala nasilja: prvi odmah nakon primirja, i drugi povezan sa zbivanjima koja su se dogodila u staroj Veneziji-Giuliji u proljeće-ljeto 1945. To je nužna pretpostavka kako bi se shvatilo u kojim su se okolnostima i u kojem kontekstu dogodile te eksplozije nasilja čije su žrtve bile tisuće pojedinca i koje je, pa i nedavno, talijansko i slovensko povijesno istraživanje pokušalo rasvijetliti. Osim toga treba naglasiti da, kada se sjeća tih epizoda i pripisuje ih se titoističkom partizanskom pokretu, ne treba zaboraviti činjenice iz kojih su proistekli : poglavito djelo nasilne denacionalizacije slavenskog stanovništva pokrajine Venezia-Giulie koju je počinio fašizam; te talijanske agresije na Jugoslaviju, u travnju 1941., koja je izvezla talijansko fašističko nasilje na teritorije stare jugoslavenske države pridonoseći njezinu raspadu. Bez tih točnijih određenja ne može se razumjeti izbijanje nasilja koje se dogodilo u Istri 1943. a koje je potom ponovno eksplodiralo 1945., u djelovanju slavenskog partizanskog pokreta. - Čega su, međutim, uistinu fojbe bile izraz? = Ne radi se o opravdavanju počinjenih nasilja: no dobro je naglasiti da su fojbe bile izraz, s jedne strane, ratnog nasilja, a, s druge, procesa denacionalizacije ili osvete koja je odgovarala na nasilje koje je počinio fašizam. Drugi element za razumijevanje jačine sukoba činjenica je da nakon 8. rujna to područje ulazi u sastav, kao 'Jadransko priobalje', u zonu isključenu od talijanskog suvereniteta, zapravo anektiranu od njemačkg Reicha. U tom je kontekstu bilo konzistentnih dijelova talijanskog stanovništva koji su surađivali s Nijemcima, nastavljajući politiku fašističke denacionalizacije, s protuslavenskom i protupartizanskom ulogom. U tu tako složenu situaciju, prožetu oštrim napetostima treba smjestiti dva vala pokolja kojih se sjećamo. - Govoreći o bačenim u 'fojbe', uvaženi zastupnik čini se kao da govori samo o palima na strani fašista. Zašto tolika tvrdoglavost unatoč ponavljanim opovrgavanjima u povijesnim istraživanjima? = Među žrtvama je sigurno bilo mnogo nevinih, no i mnogo odgovornih za pokolje protiv Slavena i antifašista. Ne htjeti praviti razliku između te dvije različite kategorije subjekata, i htjeti ih sve potvrditi kao žrtve jednoga neobjašnjivog nasilja, koje se tiče jedino jednog protutalijanskog bijesa, nosi teške političke posljedice. Očita je i želja da se negira da su mnogi od tih 'palih' bili u sastavu talijanskih snaga koje su vršile represiju, da bi potom, 8. rujna, prešli u službu Nijemaca. Na taj se način, u određenom smislu, preuveličava protutalijanska mržnja Slavena koja se nije usmjerla samo na počinitelje okrutnih zločina. To je način da se za okrutan rasizam optuži i slavensko stanovništvo koliko i Titov pokret. (...) - Desnica, bila ona akademska ili politička, izgleda da se sve slobodnije služi poviješću, često je rabeći kao sredstvo propagande. = U specifičnom slučaju, prenaglašavajući problem fojba želi se ponovno okupiti talijanski antislavenski i (koliko god danas to bilo apsurdno) antikomunistički, poslati u zaborav fašistička nedjela i kolaboracionistička suučesništva s nacistima. Zapravo, bez obzira što je to jedna stara i poznata priča o kojoj su se i nedavno pojavile važne studije, njezino ponovno iskopavanje događa se u trenutku u kojemu se, nakon raspada Jugoslavije, dio talijanske desnice, a posebno one pokrajine Venezia Giulie, osjeća dovoljno jakim da može ponovno uzeti istaknutu riječ protiv susjednih Slavena koje se smatra manjim ako ne i, kažimo i to, manje vrijednim, stanovništvom. Ako se na umu ima slika politike posljednjih tjedana u kojoj se, još jednom, duž sadašnje granice između Italije, Slovenije i Hrvatske ponovno bude anakronističke nacionalističke strasti, može se bolje razumjeti čisto političke, a sigurno ne i povjesničarske, motivacije koje stoji u temelju instrumentalizacije tolike žalosti. (...)" Razgovarala je Iaia Vantaggiato.