NJ 6.IV.-SZ-POTKOVA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. IV. 2000. U potrazi za potkovom "Ako je točno da njemački revolucionar prije vožnje na svoju prevratničku djelatnost kupuje peronsku kartu, tada suvremena inačica te mudrosti glasi da je za opravdanje neke krizne akcije Bundeswehra potreban plan - dakle papirnati dokument u kojemu neprijateljska strana nedvojbeno priznaje svoju protupravnu djelatnost. Taj papir prisiljava na rat, po njemačkom pravu mora biti pravan i u izvorniku, slično kao samooptužni spis nekog terorista koji se junači atentatom. Da ne bi bilo nesporazuma: i dalje vrijedi Bismarckova životna spoznaja po kojoj ljudi nikada ne lažu više nego poslije lova, tijekom rata ili prije izbora. Prijevod u vezi s kosovskim ratom: napad NATO-a na Srbe bio je praćen promidžbenim operacijama, kakve su se gospodarima rata činile potrebnima. U Saveznoj republici sada se stvara dojam da rat počiva na jednoj jedinoj laži, da se opravdava jednim jedinim spisom a moguće je da on i ne postoji. Dakle, plan potkova, taj legendarni dokument koji potvrđuje zločinačke nakane srpskog vlastodršca Slobodana Miloševića: opkoljavanje i sustavni progon albanskog stanovništva. Ministar obrane Rudolf Scharping tijekom rata nekoliko je puta prečesto obrazlagao NATO-ov napad postojanjem toga papira. Budući da sada neki teoretičari konspiracije dvoje u istinitost plana, dvoje i u opravdanost akcije. Da skratimo: za odluku NATO-a posve je nevažno postoji li taj plan ili ne. Ni jedna druga država iz saveza ne dopušta dvojbe u moralnu opravdanost akcije protiv Miloševića. Milošević je svih tih godina na Balkanu kao podmetač vatre i topnik provodio prozirnu strategiju etničke diobe. Polako rastvaranje Kosova, najprije oklijevajući progon muslimanskog stanovništva prije vruće faze rata, zatim munjeviti ulazak i mašinerija progona koja se rasplamsala u bijes poslije početka bombardiranja - sve to svjedoči o zločinačkim nakanama. Ili, kako je rekao Scharping: tko vjeruje da se 1,4 milijuna ljudi moglo protjerati bez plana, u zabludi je. Što Scharping nije rekao: zove li se plan potkova i postoji li uopće, u najboljem slučaju zanima povjesničare. Nije plan izazvao rat, nego zločin nad stanovništvom Kosova. Oni koji tvrde drukčije, provode povijesni revizionizam u Miloševićevu duhu. Rasprava o planu ipak ne iznenađuje, jer odražava nelagodu stanovništva zbog prve istinske ratne akcije Bundeswehra. Ta se nelagoda već pokazala u njemačkom razilaženju oko međunarodnopravne opravdanosti bombardiranja. Budući da su u Vijeću sigurnosti UN-a nacionalni interesi imali veću težinu i da nije bila moguća točna prosudba strahota, gremij je odbio dati pristanak za rat. Taj rat nije zbog toga bio moralno manje obvezan. No mnogim je Nijemcima nedostajao siguran zaklon iza kojega su mogli skriti svoje posve razumljive skrupule. Kosovo je od zapadne međunarodne zajednice zahtijevalo izvanrednu postojanost. Za naciju poput Njemačke - na početku nove vanjskopolitičke i sigurnosnopolitičke ere, s teškim povijesnim teretom i malo vojnog samorazumijevanja - za tu je naciju to imalo dvostruku težinu. Godinu dana poslije sukoba, kritičari bi svoju pozornost trebali posvetiti događajima na Kosovu, jer poslije rata (s planom ili bez njega), još nema mira. Inače vrijedi rečenica epirskoga kralja Pira: 'Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni'" - piše Stefan Kornelius.