US 25./ 26. III. IHT PFAFF O PUTINU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25./26. III. 2000. Putin: zagovornik modernizacije s nejasnim pobudama "U nedjelju se otvara treće poglavlje povijesti poslijekomunističke Rusije. Vladimir Putin postat će predsjednikom", piše William Pfaff. "Riječ je o demokratskim izborima samo zato što će ljudi glasovati. No glasovanje neće imati mnogo stvarne demokratske vrijednosti jer Putin postaje predsjednikom kao rezultat onog što je zapravo bio coup d'etat. Provela ga je skupina koja je dominirala za vrijeme Jeljcinova predsjedničkog mandata. Opasno je govoriti o osobitoj sklonosti nacije autoritarnoj vlasti, no postoje psihološki i povijesni razlozi za takvu ocjenu Rusije. Vladimir Putin kao zagovornik modernizacije koji podsjeća na cara: ta zamisao nailazi na odjek u javnosti. Njegova popularnost izvlači korist iz nacionalne psihologije, kao i ruske povijesti podvrgavanja vladarima koji su također 'očevi' svom narodu. Nedavno ispitivanje javnog mnijenja koje navodi Wall Street Journal iz Petersburga govori da polovica Putinovih zagovornika također 'voli' tog predsjedničkog kandidata. Prema istom ispitivanju, 24% njegovih zagovornika kaže da ga se 'boji'. Putin nema mnogo karizme. On nije nastupio populistički. On je energično vodio čečenski rat, ali ga nije započeo. Izjavio je da svojom 'povijesnom misijom' smatra 'rješavanje problema u sjevernom Kavkazu jednom zauvijek'. Prema moskovskom tjedniku New Times, ljudi koji su ga poznavali u prošlosti nisu primjećivali ništa izvanredno kod njega. Čelnik političkog ravnateljstva KGB-a u doba Putinova službovanja u istočnoj Njemačkoj ne može ga se sjetiti. On je bio tek još jedan anonimni obavještajac. Njegov tadašnji čin potpukovnika bio je prosječno postignuće, s obzirom na godine i staž. Novi biografi pripisuju mu senzacionalna junaštva - predviđanje ponovnog ujedinjenja Njemačke, krađu tajnih informacija o novom europskom borbenom zrakoplovu, Eurofighteru. No moskovski tjednik primjećuje da bi on, da je to zaista učinio, bio promaknut i premješten u moskovsku središnjicu. No Putin je 1990. prešao u pričuvu KGB-a i otišao u Petersburg, gdje se nadao spojiti političke dužnosti, nadgledanje inozemnih studenata, s vlastitim akademskim napretkom. Priključio se uredu novog, demokratski izabranoga gradonačelnika Petersburga, Anatolija Sobčaka. Njegova karijera, za koju se činilo da nigdje ne ide, tad je doživjela presudni preokret. U Petersburgu je Putin došao u kontakt sa skupinom samozvanih 'reformista' okupljenih oko Anatolija Čubajsa. Oni su bili bliski s Jeljcinom. Ponuđeno mu je da ode u Moskvu. Tamo je, u senzacionalnom potezu, učinjen čelnikom FSB-a, nasljednika KGB-a. To je promaknuće dobio zahvaljujući uspjehu u zaustavljanju kaznene istrage koja je upletala Jeljcina i njegovu obitelj. Dakle, Putinov uspon dogodio se bez mnogo dokaza o njegovoj stvarnoj osobnosti i zamislima. Neki kažu da je on mediokritet koji karijeru duguje sumnjivim uslugama napravljenima Jeljcinovu klanu. Ipak, Jeljcin je pronicljiv političar, a njegov krug želi zaštititi svoje privilegije; oni ne bi postavili predsjednika u čije sposobnosti sumnjaju. Moguće je da bi to učinili nekome čije spobosnosti podcjenjuju. Putin je kao svoje ambicije naveo rehabilitaciju ruske države i povratak centralizirane vlasti, obnovu morala, oživljavanje industrije visoke tehnologije te reformu i jačanje vojnih snaga. Ništa od toga nije nužno prijetnja drugim zemljama. Ništa od tog neće biti lako postići. Poslovanje s inozemstvom također ovisi o autarhiji. Ono je preslabo da bi postavljalo vlastite uvjete. Previše su ga opljačkali ruski kapitalistički kriminalci i stranci. Putinove uvjerljive diplomatske mogućnosti uključuju ponovno ujedinjenje s nekim bivšim članicama Sovjetskog Saveza, poput Ukrajine. On bi mogao pokušati ostvariti dobre odnose s Kinom, Indijom i Europom, ili nekima od njih, kako bi držao protutežu američkom globalnom utjecaju. To nije automatski prijetnja, ovisno o tome kako se učini, i da li će u Sjedinjenim Državama pobijediti zdrav razum. No Putinu će prijetnja možda trebati da bi pokrenuo obnovu Rusije. U tom bi slučaju stvari mogle krenuti loše, sasvim sigurno ako se Sjedinjene Države odluče postaviti protiv Rusije koja više neće biti spremna igrati nejasnu ulogu strateškog partnera."