IT-2.3.REPUBBLICA-EUROPSKE INTEGRACIJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 2. III. 2000. Zatvorena vrata Europe "Tko se još zavarava da je slučaj Haider prezira vrijedan fenomen alpskog rasizma, usputna pojava u slavnom hodu prema kontinentalnoj zajednici vrijednosti, bilo bi dobro da pročita prvo izvješće o društvenoj percepciji useljenika i europskog državljanstva, koja je plod uporednog ispitivanja javnog mišljenja provedenog u pet glavnih zemalja Unije - Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Španjolskoj. To je potanko ispitivanje kojega je proveo Ilvo Diamanti iz kojega se vide barem tri ne baš utješne istine. Prva: svaka zemlja na useljenike gleda na svoj način, uvjetovan njezinom poviješću i zemljopisom mnogo više nego europskom sviješću, identitetu koji tek treba odrediti. Drugo: posljedično, dobar dio Europljana 40 posto (ali ih je u Britaniji više od polovice) misli da se s fenomenom imigracije treba suočiti na temelju države, a ne zajedničarskom. Treće: gotovo jedan od tri Europljanina nepovjerljiv je prema useljenicima iz drugih zemalja Unije; nepovjerenje prema onima koji dolaze iz istočne Europe, poglavito u Italiji i Njemačkoj, nadilazi ono prema useljenicima iz takozvanog Trećeg svijeta. Usredotočimo se na tu treću točku jer se ona izravno tiče naše budućnosti europskih građana. Zapravo, dok se sada još ne zamišlja integracija Sjeverne Afrike u zajedničarsku građevinu, već se pripremamo napraviti mjesto u našoj zajedničkoj kući za gotovo cijelu istočnu i jugoistočnu Europu, od Baltika do Turske. A jednog će dana i Balkan biti primljen u taj klub povlaštenih. Sada u prosjeku pet zemalja samo 50,8 posto ispitanih ima povjerenja u useljenike s istoka, u odnosu na 55,9 mišljenja sklonih onima koji su nam došli s azijskih i afričkih strana. U Italiji i Njemačkoj je povjerenje spram sutrašnjih zajedničara čak manjinsko (47 i 42,4 posto). Može se naslutiti da ukorjenjivanje balkanskih i slavenskih mafija u našim zemljama uvelike pridonosi tom postotku i ništa, nažalost, ne navodi na predviđanje da je ta tendencija predodređena oslabiti u skoroj budućnosti, s obzirom na skromne rezultate postignute u Italiji i Europi u borbi protiv organiziranoga kriminala s druge strane Jadrana. Može biti korisno pročitati podatke u svijetlu Europe dvadesetosmorice (Turska uključena), koja se već priprema. Ta bi Europska unija, barem na papiru, sigurno, bila velika demografska sila (539 miljuna stanovnika, spram 371 sadašnjih i 270 Sjedinjenih Država) i gospodarska sila (35 posto svjetske proizvodnje, spram 27 posto Sjedinjenih Država). No isto je tako istina da bi se u velikoj Europi razlika u prihodima između najsiromašnije i najbogatije zemlje u usporedbi s današnjom udeseterostručila, odnos 1:30, spram sadašnjih 1:3; i da ni najbogatija od zemalja kandidata ne dostiže nacionalni dohodak najsiromašnije među petnaestoricom. Ako tim ružnim podacima dodamo stalno prevladavanje nacionalnih ili regionalnih identiteta u toj Europi, uz različite percepcije fenomena koji je predodređen dobivati sve važnije mjesto u našem životu, imigracije, dakle, suživota između različitih etnija i kultura, možemo bolje razumjeti zašto se čini da otkucava vrijeme za Haidere. Sljedećih godina politika useljevanja bit će ključna tema o kojoj će se tražiti političko pristajanje. Odsutnost nekoga zajedničkog 'europskog prostora' u percepciji i suočavanju s problemom imigracije, iskazano u izvješću, u tom je pogledu posebno zabrinjavajuće. Budući da je razmišljati o rješenjima za svaku zemlju posebno, nerealno, više nego pogrješno. No ako između Talijana, Francuza, Nijemaca, Engleza i Španjolaca ne nedostaje tek zajedništvo u pristupu, nego i dostatan temelj međusobnog povjerenja, te dakle, zajedničkog osjećaja pripadnosti, trebamo očekivati još mnogo Haidera, spremnih zajahati nacionalizme i ksenofobne regionalizme. Dok će demokratske snage uz svečane načelne deklaracije potajno namigivati i praviti ustupke nesigurnom 'ozračju vremena'. Najteži je rizik da se na kraju ispostavi jedna katastrofalna jednadžba: 'Europa=lako useljavanje=kriminal i nezaposlenost'. Poneki znak u tom smislu već se primjećuje. I ne samo u euroskeptičnoj Engleskoj nego čak i u Italiji, uzoru proeuropeizma. (...) Najbolji odgovor na naše strahove i rasističke sklonosti stoji u stvaranju jedne europske države sposobne integrirati barem jedan dio onih koji dolaze k nama u potrazi za kruhom i srećom. To je granica koja već danas razdvaja potrošeno europeističko brbljanje od konkretne, žurne izgradnje prostora europskog državljanstva", piše Lucio Caracciolo.