IT-17.II.-REPUB-HAIDER-PUTIN-POV.EUROPE

ITALIJA LA REPUBBLICA 17. II. 2000. Između Beča i Groznog Europa bez pamćenja "Čini se da je u igri međusobnoga čerupanja Schuessel jedini koji može tvrditi da je pobijedio. Sve od 1945., od slučaja do slučaja, demokrati zamjeraju izborne uspjehe ponekoga ekstremističkog čelnika. No još se nikad nije vidjelo da bi se neki od njih uspio približiti vlasti, zahvaljujući savezu između desnice i krajnje desnice, predajom polovice ministarstava bečkim ekstremistima. Do sada neviđen austrijski odnos snaga jasno pokazuje 'raskid ugovora' (Jacques Chirac). Te je dakle slučaj da se objasni na kojim je to točkama, makar i implicitnim, prekršen jedan nepisani europski zakon. Haider nije Hitler, a bogata Austrija ni najmanje ne podsjeća na Weimarsku Njemačku u krizi. Haider se ne predstavlja kao drugi Hitler, on se zadovoljava time da ovoga prvog ignorira. Za njega Drugoga svjetskog rata nije bilo, pa ni mračne pustolovine jednog čovjeka i jedne stranke koji su izazvali 50 milijuna mrtvih; nego se radilo samo o običnom sukobu, u kojemu je svako imao svoje krivnje, a Churchill se pojavljuje kao veliki zločinac. (...) Austrijska šutljiva većina koja prihvaća dvojac Schuessel-Haider živi u jednoj rupi sjećanja. Očevi utemljitelji europske zajednice razmišljali su na drugačiji način. Ujedinjeni jednim te istim odbacivanjem, oni su iz Hitlera izvukli negativnu pouku: njegov primjer razotkriva zastranjenja koja su sposobne napraviti zemlje visoke kulture, pa i otvorena i prosvijećena društva. Europljani, protestanti, katolici, ateisti, s desnice i s ljevice, postigli su sporazum ne samo glede stvari u koje su vjerovali, nego i glede onih kojih se boje. Razmotrivši iza sebe nedavna razaranja rasnog fanatizma, pored sebe užase sovjetske diktature, a ispred sebe katastrofalno iskustvo posljednjih kolonijalnih ratova, nova europska zajednica izmislila je za sebe niz tabua, zaštitnih političkih barijera, pravila za sređivanje sukoba, pošto ih nije mogla potisnuti. Zajednica utemeljena na zajedničkom tržištu opasnosti, više nego na spajanju ideala. A tu je Austrija čimbenik loma. (...) U tim 'srednjoeuropskim Havajima' opasnosti su sablasti koje su nastale drugdje; useljenik, umjetnik anarhist, vanjske sile, arogancija četrnaestorice, zločesti siromasi iz bivših narodnih republika, globalizacija itd.. Biti pristaša Haidera nije kao biti Hitlerov pristaša: to je jedan oblik post-hitlerizma koji njeguje kratke spojeve i opsesivno ponavlja predhitlerovske predrasude: ksenofobija, rasizam, genetika, kult vođe, s nevinošću nekog tko se tek sada rodio i neodgovornošću vječite dječice. Austrijanci su prethodnici 'post' amenzije. Od pada zida pa na dalje, negacija prošlosti maršira u punom ritmu, toliko da je postala transeuropski šport. Zatvara se zagrada i sve se briše, počevši od vlastitog udjela u općoj nesreći. I ponovno se počinje, čisti poput snijega. Nakon Miloševića koji je Srbe poticao da se osvete povijesti, Putin se poziva na staru Rusiju, bez pravljenja razlike između carističkog i sovjetskog naslijeđa. Ne stvara ponovno komunističku diktaturu, no izmišlja postkomunističku umjetnost vladanja koja ponovno spušta željezni zastor koji se nalazi istočnije, ali koji nije i manje uzmeirujući od prethodnog. (...) Haiderov duh etničkog suvereniteta i Miloševićeve hiperkolonijalističke metode (apartheid, etničko čišćenje, raseljavanje) su se umnožili iz autokratske tradicije ruske države, koja još od Petra Velikog guta male nacije kako bi svoj vlastiti narod primorala na potčinjavanje i učila ga kako treba služiti. Tri se zamke, post-hitlerizam, postkolonijalizam i neototalitarizam međusbno prepleću. Nisu li se Beograd i Moskva možda stavili na stranu Beča protiv 'nadležnosti' Četrnaestorice? Miješaju se rodovi: crveno-crno, nacional-komunista itd. Haider se hvali ekologijom, mesar Groznog povjerava Brigitte Bardot svoju ljubav prema psima. Pred zadahom iz najgore prošlosti, zajednica mora ponovno oživjeti i ponovno izmisliti svoj trostruki utemeljujući sporazum, antifašistički, antistaljinistički, antikolonijalistički. Ljubav prema slobodi nije djeljiva. Potvrđuje se silom stvari i različitim sredstvima koje se prilagođavaju raznolikošću okolnosti: no zahtijeva stalnu brigu, i snažnu i otvorenu riječ, u Moskvi kao i u Beču. Tko javno Putina slavi kao 'domoljuba kojega pokreće velika ideja za svoju zemlju' (Hubert Vedrine, pred ruskim televizijskim kamerama) na kraju neće ništa moći prigovoriti Haideru, koji se isto samoproglašava 'domoljubom'. Tko spava dok se gradovi i sela sravnjuju sa zemljom nije vjerodostojan kada se hvata velikih načela. 'Licemjerje', zabilježio je jedan odličan uvodnik u 'Le Mondeu'. Ja dodajem opasnost. Europa se pravi da ignorira barutanu istočno od našeg dječjeg vrtića na kojoj se gradi nasilnička država, supersnažna, i koja masakrira. (...) Ako neće znati istovremeno prihvatiti ta tri izazova Zajednica riskira da se raspadne u gomilu suverenih kneževina austrijskoga tipa, koje će uplašeno dotrčati, čim vide da se na obzoru mrači, tražeći zaklon pod tradicionalnim ali nesigurnim kišobranom Sjedinjenih Država. Sutra će biti prekasno za mnoge Čečene, a sada je već jako kasno za jednu demokratsku Europu, zatvorenu u svom mjehuru", piše Andre Glucksmann.