IT-14.I.-CORRIERE- ISTRA I DALMACIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 14. I. 2000. Istra i Dalmacija: temeljni nesporazum Stalni kolumnist lista Indro Montanelli, u svojoj rubrici odgovara na pitanje čitatelja koji se predstavio kao 'stari optant iz Istre'. Čitatelj iznosi tezu da se De Gasperi suprotstavio glasovanju 'na kojemu bi Talijani zasigurno pobijedili', kako ne bi bio prisiljen dopustiti glasovanje u svojoj izbornoj jedinici Trentinu-Alto Adigeu, 'gdje bi Talijani zasigurno izgubili'. Zatim čitatelj zaključuje da 'su svi zaboravili talijansku Istru'. Montanelli odgovara: "Ako se tužite na ravnodušnost talijanske političke klase i javnog mišljenja kojime su ovi pratili dramu njihovih (i naših) sunarodnjaka iz Istre i Dalmacije, ja sam uz vas od trenutka egzodusa, čemu sam svjedočio za ovaj list (ako imate volje i vremena, pročitajte moja tadašnja izvješća). Ako bacate krivnju na De Gasperija, sudjelujete u pogrješci koja, na žalost, nije samo vaša, i koja se rađa iz jednog osnovnog nesporazuma. Uvjereni da su rat zaključili kao pobjednici, Talijani su vjerovali, a mnogi vjeruju i danas, da je to potpisivanje u veljači 1947. u Parizu bio 'ugovor'. Bio je to, međutim, 'diktat', kao i za sve pobijeđene zemlje Osovine. O njegovim su glavnim crtama odlučila Trojica Velikih (Truman, Staljin, Attlee) na njihovu susretu u Potsdamu. Pojedinosti su se prepustili ministarskoj konferenciji, dogovorenoj za rujan u Londonu, gdje je De Gasperi pozvan kao 'slušatelj', bez prava na riječ. Iz sakaćenja koja su nam nametnuta bilo je isključeno ono što mi nazivamo Alto Adige, no što je bilo Južni Tirol, samo zato što ga je tražila jedna još pobjeđenija zemlje od naše, Austrija, bez zaštitnika. Rješavanje toga bilo je dakle prepušteno izravnim sporazumima između dviju zemalja, kakvo je uslijedilo između De Gasperija i Grubera. Što se tiče istočne granice, odnosno Istre i Dalmacije, nije se pitalo niti Jugoslaviju, premda se, s pravom, smatrala pobjedničkom silom, no ona je imala moćnoga kuma u sovjetskom ministru Molotovu koji je govorio i djelovao u njezinim interesima. Za zaštitu naših interesa nije bilo nikoga. No naša si je diplomacija nastojala ispod stola osigurati američku pomoć preko našega veleposlanika u Washingtonu, Tarchianija, koji je predložio (suprotno onome što Vi kažete) glasovanje. U tom je trenutku najvažniji ulog u igri bio Trst, kojega je zaposjela međunarodna snaga, čiji je dio bio i jugoslavenski kontingent. Prostor ove rubrike ne dopušta mi pobrojiti sve nacrte koji su se predlagali kako bi se došlo do rješenja problema kojega je složenim činila izmiješanost dviju etnija, talijanske i južnoslavenske. Tko ima vremena i volje može ih naći, s pozadinama događanja, u mojoj knjizi 'Italia della Repubblica' (uz mnogo isprika zbog navođenja samog sebe). Niti jedna od dviju strana u sporu nije se borila za glasovanje jer nijedna nije bila sigurna u ishod. U jednom se trenutku upleo i Togliatti koji je, nakon jednog razgovora s 'drugom' Titom, zagovarao ponudu: Trst Italiji, Gorizia Jugoslaviji. Tu je zamjenu predstavio kao dobar posao za Italiju, koja ju je, međutim, odbila, a razvoj događaja dao joj je za pravo: i Trst i Gorizia ostali su Italiji. Tek na konferenciji, koja je potkraj srpnja počela u Parizu, De Gasperi je bio pozvan kazati i svoju riječ, odnosno onu svoje zemlje. Sudjelovala je 21 zemlja, od kojih su nam samo tri bile naklonjene (Sjedinjene Države, Brazil i Nizozemska). De Gasperi, dostojanstven i miran, ovako je počeo svoj govor: 'Uzimajući riječ na ovoj svjetskoj skupštini, osjećam da je sve, osim vaše osobne ljubaznosti, protiv mene: moja kvalifikacija bivšeg neprijatelja navodi me da se osjećam kao okrivljenik, kao i to da sam ovamo pozvan nakon što su najutjecajniji među vama već donijeli svoje zaključke...' Bilo je to priznanje 'diktata'. Pa ipak su ga Talijani, uključujući i neke najistaknutije, poput Crocea, Nittija, Orlanda, Salveminija nastavljali smatrati 'ugovorom' o kojemu bi Italija mogla raspravljati, pa i odbiti neke klauzule. Čak je i privremeni čelnik države, De Nicola, zaprijetio odbijanjem ratifikacije, hvatajući se, kao dobar južnjački odvjetnik, za najsitnije pojedinosti. Kada je ih profesor Toscano, veliki pravnik i savjetnik ministarstva vanjskih poslova, jednu po jednu oborio, De Nicola je, plamteći od bijesa, odgodio potpisivanje za dva dana, jer je bio petak", piše Indro Montanelli.