IT-13. I.-LA REPUBBLICA-PINOCHET

ITALIJA LA REPUBBLICA 13. I. 2000. Prepolovljeni diktatori "Mercedes Rojas, koja je izgubila supruga u Pinochetovim ćelijama smrti, plakat će za tjedan dana gledajući generala kako se ukrcava na čileanski vojni zrakoplov prema slobodi, i tako pribivati ostvarenju noćne more koja ju je proganjala 15 mjeseci. Tony Blair je imao drugu noćnu moru, zamišljajući toga istog čovjeka kako se ukrcava na taj isti zrakoplov, ali u lijesu, umrlog u egzilu i zarobljeništvu, još u očekivanju presude, uzdignutog u mučenika međunarodne desnice, pretvorenog u žrtvu urote međunarodne ljevice. Kako u današnjemu svijetu suverenitet još počiva na državama-nacijama i njihovim vladama, Blairova noćna mora nadvladala je noćnu moru Mercedes. (...) Kada je sudac Garzon izdao svoj mandat za uhićenje protiv generala, nije nas bilo malo koji smo se zbunili pred tolikom odvažnošću i koji smo dvojili o pravnoj utemeljenosti, pa makar i dijelili odbojnost prema mesaru Pinochetu. (...) No ipak, kako je napredovala sudska istraga, promijenili smo stav. Jer smo vidjeli kako se pred našim očima događa nešto izvanredno, što se nije dogodilo nikada prije, uz blagoslov najodgovornijeg pravosuđa, onog engleskog: vidjeli smo rađanje novog međunarodnog prava, bezprizivne osude zločina protiv čovječanstva, kao univerzalnog zločina, kojega se posvuda može progoniti, kao da je svijet uistinu ono što plemenite duše sanjaju; jedna jedinstvena velika zajednica, sa svojim zakonima i svojom etikom. Utvrdilo se da Pinochet zaslužuje da bude suđen, makar i za samo 25 slučajeva mučenja koje je on zapovijedio. Više se ni neki državni čelnik ne može pozivati na nekažnjivost, kada prijeđe granice ljudskog dostojanstva koje se ne smiju prijeći. Državni suverenitet ograničen je prirodnim pravom, koje brani svakog pojedinca, neovisno o njegovoj rasi, vjeri ili političkom uvjerenju. Tko krši ljudska prava, a još ih ima mnogo posvuda, na desnici i na ljevici, sada zna da više nema mjesta u civiliziranom svijetu gdje će se jednog dana moći sakriti i izvući. (...) 'Habeas Corpus' je plemenito načelo, posebno u zemlji kao što je Engleska koja neprihvatljivim nalazi mogućnost da bi neki čovjek mogao umrijeti u zatvoru dok još čeka presudu. Pa ipak su ti isti razlozi vrijedili i prije godinu dana kad se Pinocheta pregledalo i proglasilo sposobnim da podnese suđenje. Još su vrijedili kada smo ga vidjeli, još ponosnog, ali slomljenog tjelesno i u glasu, kako svoje podatke iznosi engleskom sucu, i kako trpi sudsko poniženje koje je još tada moglo dovršiti sagu. Umjesto toga Blair ga je zadržao kod sebe još jednu godinu, kao ikonu koju je mogao pokazivati i iskorištavati, pred unutarnjom i međunarodnom ljevicom, kao jamstvo svojih progresističkih akreditiva. No, nije imao hrabrosti zadržati ga do kraja, kako ne bi iritirao one koji nisu s ljevice. To je politika, najgore vrste, nakalamljena na živa bića i bol ljudi. (...) Nema dakle mnogo razloga za slavlje ponosni general bude li pušten zato što mu dijabetes uzrokuje inkontineciju, a jedan ictus zaboravnost, to zasigurno nije stoga što mu je priznata ovlast da raspolaže životom i smrću svojih podložnika. Mnogo razloga za slavlje imaju oni koji, praveći se da brane umirovljene diktatore, misle da tako mogu sačuvati i one djelatne. Koliko god nam se to činilo neostvarivim, danas je u pravu španjolski inkvizitor, Baltazar Garzon, kada kaže da je, ipak, pobijedio on. Ostatak jednog užasnog slučaja gotovo će se zasigurno vratiti svojoj domovini. No zahvaljujući njegovu suđenju, niti ona nikada više neće biti ista", piše Antonio Polito.