IT-12.I.-CORRIERE-PINOCHET

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 12. I. 2000. Nekažnjivost je licemjerje "Augusto Pinochet neće nas lako napustiti. Sada kada je jedno zakašnjelo medicinsko vještačenje isključilo mogućnost suđenja u Španjolskoj, i iz neugodnog položaja izvuklo britansku vladu, bivši čileanski diktator možda će moći zamesti svoje tragove i, kao slobodan čovjek, odlučiti gdje će provesti svoje posljednje dane. No neizbrisivi će ostati osjećaji i strasti, glede toga državnog kriminalca, prestarog i prebolesnog da bi bio kažnjen, koje su u cijelom svijetu izazvale dvije godine pravosudnih bitaka oko globalizacije humanitarnoga prava. Ostat će neizbrisiv zahtjev za jednom univerzalnom pravdom koja još ne postoji, i koja se upravo stoga treba sagraditi u svijetu koji tvrdi da je porušio zidove. Mnoge i čvrste argumentacije suprotstavljale su se izručenju Pinocheta Španjolskoj koje je tražio sudac Garzon. Zakon, upozoravalo se, nije zakon ako nije jednak za sve. Kako se onda moglo suditi za zločine koje je dopustio Pinochet kada je bio predsjednik Čilea i istodobno neometano pustiti mnoge druge okrutne bivše diktatore da se kreću po Zapadu? Gdje je završavala naša ćudoredna strogost i naša žudnja za pravdom, kada nam je gospodarska snaga sugovornika savjetovala (kao što nam još uvijek savjetuje) da srdačno razgovaramo s kineskim ili kubanskim, ili, u novije vrijeme, sjevernokorejskim upravljačima? Činilo se da Pinochet mora platiti, osim svojih zločina, svoj položaj 'bivšeg', svoj status umirovljenika u politici. Nije se moglo zaboraviti, dok je Garzon držao krvnikov stijeg, da su u Bosni zločinci Karadžić i Mladić i dalje slobodni unatoč postojanja suda zaduženog da im sudi. I nije se moglo zanemariti, dok se Blairova vlada previjala u svojem neodlučivanju, da današnja demokratska vlada Čilea traži pravo da ona sudi starom generalu, da ona zaključi račune s tužnom prošlošću. Presuda koja nije došla od sudaca, sada je došla od liječnika, a nama se čini da je riječ o neizbježnoj presudi. Preveliko bi bilo licemjerje jednog suđenja za primjer, ali jedinstvenog po tome što bi bilo obilježeno pamćenjem koje se ne sjeća i očima koje ne vide. No Pinochet nas ne napušta. Njegov slučaj upozorava na kašnjenja, pa čak i bojkote, koji još uvijek priječe rađanje vjerodostojnog međunarodnog kaznenog suda. Njegov slučaj podsjeća svjetsku zajednicu da se obrana ljudskih prava ne može iscrpiti u selektivnom pravu na vojnu ili političku mjerodavnost, nego i da traži utvrđivanje sudskih pravila ponašanja koja bi vrijedila uvijek i za sve. Tek će se tada Pinocheti svijeta moći i morati dovući pred sudove bez granica. Tek će tada njihova kazna uistinu poslužiti za primjer, a liječnici više neće morati zamjenjivati zakon", piše Franco Venturini.