CH-TEMPS-12.1.SIGURNOST DRŽAVA

ŠVICARSKA LE TEMPS 12. I. 2000. Glavne opasnosti za sigurnost država u stečaju Bernard Wicht, autor knjige "NATO napada: nova strategijska podjela moći" (u nakladi "Editions Georg", Ženeva) odgovara na prijedloge Claudea Monniera ('Le Temps' od 7. siječnja) za reformu švicarske nacionalne obrane. On osobito odbacuje načelo profesionalizacije vojske. Bez sudjelovanja građana u obrani, država se ne može obraniti od prijetnja. Na pristup Claudea Monniera mogu se staviti tri osnovna prigovora. Prvo, autor cjelokupno svoje razmišljanje temelji na brisanju granica. To je teza o deteritorijalizaciji, rastu transnacionalnih strujanja svih vrsta i ukidanju države-nacije. Takvo tumačenje svijeta započinje, grosso modo, padom Berlinskoga zida, a temelji se na tri sljedeće tvrdnje: Zapad je pacificiran i ubuduće će živjeti u miru; NATO je jamac sigurnosti; rat je problem još samo za nerazvijene zemlje, kamo treba ići održavati mir - terorizam je jedina prijetnja koja još visi nad Zapadom. Ali, otada smo imali intervenciju NATO-a na Kosovu i kavkaske događaje. Te dvije "prabitke" jasno pokazuju da je vrijeme transnacionalnih strujanja i deteritorijalizacije iza nas. Jake su države opet aktivne i odnosi snaga ponovno se uspostavljaju na načelu "State-Building", "rat stvara državu, država vodi rat". Iz te perspektive, širenje NATO-a, prema razvojnom i nesigurnom modelu, do vrata Rusije i uspostavljanje antagonističkih geostrateških osovina na Sredozemlju (osovina Turska-Izrael nasuprot osovini Grčka- Armenija-Iran)stvara sve uvjete za veliku krizu u Europi: huntingtonski sukob između Zapada i Slavena. Iz toga slijedi: ako je EU istinska mirovna i sigurnosna platforma na Kontinentu, NATO je postao pravi ratni stroj. Moj drugi prigovor odnosi se na ustroj vojske koji predlaže Claude Monnier. Taj ustroj polazi od oligarhijskoga koncepta vojnog instrumenta koji ide za tim da se obrana zemlje povjeri stručnjacima i profesionalcima, uskraćujući građaninu ono što je ostalo jednom od glavnih briga demokratske države. Međutim, tako različiti mislioci kao što su Machiavelli, Max Weber, Jean Jaures i Alain Joxe priznaju nepobitnost civilnog prava na nošenje oružja (milicija) kao načina osvještenja i političkoga sudjelovanja pojedinca. Štoviše, prije same vojne funkcije, civilno nošenje oružja ima psihološko-odgojnu ulogu, jer povećava individualnu inicijativu u svijetu koji obilježuje snažno suparništvo. Iz toga slijedi da širenje civilnog nošenja oružja značajno utječe na sposobnost države da vlada svojim međunarodnim okružjem. Moj treći prigovor odnosi se na zadaću vojske. Claude Monnier sve stavlja na kartu "prekomorskih" akcija za održavanje mira u sklopu kolektivnog sigurnosnog partnerstva. Tu dolazi do konceptualnog pomaka kojim se vojsci želi dati zadaće tradicionalno namijenjene diplomaciji. Takav pristup više govori o krahu naše vanjske politike nego o prilagođenoj koncepciji našeg vojnog instrumenta. Ako je neprijeporno da Švicarska mora raspolagati profesionalnim postrojbama za posebne operacije (oslobađanje talaca itd.) ili za održavanje mira, to ne može biti srž naše obrambene politike. Tu je riječ o mogućim prilagodbama - površinskim - koje ne mogu biti sastavni dio središnjeg koncepta naših oružanih snaga. U tom smislu Claude Monnier samo marginalno predviđa nekakav oblik gerile za obranu zemlje. Međutim, suprotno često prihvaćanu mišljenju, Švicarska nije pogodna za partizanski rat zbog skučenosti svog teritorija i gustoće cestovne mreže, koji ne omogućuju stvaranje onih nužnih "svetišta" u kojima se partizani mogu preustrojiti između dvije vojne akcije. Ako Švicarska danas želi primjereno braniti svoj teritorij, ona se mora pripremiti za "držanje" (u vojnom smislu riječi) širokih gradskih zona lakim pješaštvom podupiranim velikim brojem topova, koji bi bili kadri držati prostor između gradova. Globalizacija nije samo goospodarska i trgovinska pojava. Ona ima i značajne strategijske implikacije. Shematski, svijet će se ubuduće artikulirati oko jakog središta (SAD) i zatim oko više ili manje jakih rubnih područja (Europa, Rusija, Afrika) kojima prijeti opasnost od usitnjavanja i od toga da kao državni entiteti budu ukinuti. Najveća je opasnost da postanu "države u stečaju", tj. države u kojima vlada društveni kaos (balkanizacija- libanonizacija) i koje nisu sposobne neovisno upravljati same sobom. Takvo je stanje vladalo na Kosovu i u kavkaskom području prije poznate nam vojne intervencije. Vidimo da prijetnja, premda se duboko promijenila, ostaje i te kako ozbiljna. Moguće su dvije vrste odgovora na to. S jedne strane, treba razviti protusustavnu strategiju, tj. sociopolitičku strukturu koja bi mogla prevenirati društveni kaos. Zamisao o miliciji čini se ovdje savršenim lijekom za opasnost od raspada društvenog tijela. Ali, miliciju treba shvatiti u njezinu izvornom smislu, kao civilnu zajednicu naoružanih građana, kao vojni odraz građanske solidarnosti i kao potvrdu lokalne demokracije, a ne u današnjem smislu mobilizirane vojske. Drugim riječima, milicija mora prije svega imati oblik nadomjestne države. S druge strane, zemlja mora imati strategijska sredstva za obranu od vojnog napada. Jer je važno uzeti u obzir ne samo najvjerojatniju nego i najozbiljniju prijetnju. Švicarska mora imati jaku protuzračnu obranu (umjesto avijacije) s raketama zemlja-zrak posljednje generacije, s polubalističkim raketama zemlja-zemlja za brzi protuudar izvan granica zemlje, s helikoperima (umjesto tenkova), kako bi osigurala pokretnost na bojištu i sudjelovala u operacijama održavanja mira izvan zemlje. Tako se dobiva obrambena snaga usredotočena na tri štita: izvornu miliciju ustrojenu teritorijalno i na osnovi lake pješadije koja bi preuzela obranu u strogom smislu riječi i održavanje društveno-nacionalne kohezije; sredstva strategijske obrane; profesionalne postrojbe za specijalne akcije i međunarodne operacije u drugim zemljama. Dakako, takav ustroj ne bi bio jeftin, ali ne bi bio skuplji od sadašneg ustroja - mobilizirane vojske s tenkovima i avionima - koja ne odgovara ni prijetnjama ni položaju Švicarske na svjetskoj sceni.