FR-LIBER.12.1.BEZ VOLJE ZA REFORMOM EU

FRANCUSKA LIBERATION 12. I. 2000. Nema volje za preobrazbom Europe Portugal će do lipnja predsjedati Europskom unijom, a Francisco Seixas da Costa, državni tajnik za europske poslove, predsjedat će Konferencijom vlada Europske unije. Ta će instancija pokušati prilagoditi institucije EU-a prije svog proširenja na istočne zemlje. On upozorava na manjak "ambicije" u velike većine svojih partnera, koji odbijaju opsežniju reformu rečenih institucija u šest zemalja, za početak. On se danas u Parizu sastaje s predstavnicima francuske vlasti; to je druga etapa njegova obilaska glavnih gradova, kojemu je svrha pripremiti Konferenciju, koja bi trebala započeti 14. veljače. Žele li petnaestorica doista tu Konferenciju? U Helsinkiju je Europsko vijeće odlučilo da se Konferencija ograniči na tri zaostatka iz Amsterdama (veličina Povjerenstva, uravnoteživanje glasova između velikih i malih zemalja u Ministarskom vijeću, proširenje izglasavanja na kvalificiranu većinu). Vijeće je, međutim, ostavilo otvorena vrata, nudeći mogućnost Portugalu kao predsjedatelju da dnevnom redu doda neke druge točke. Vidjet ćemo dokle su spremne ići zemlje članice. Valjalo bi odgovoriti na pitanje želimo li kratkoročnu institucionalnu reformu kako bismo mogli pristupiti prvom, ograničenom proširenju, ili će trebati započeti veliku reformu kojom bi se, već danas, pripremila Unija od 27 zemalja. Očito je da se većina među Petnaestoricom protivi tome da se krene ovim drugim putem: oni ne žele preuzeti rizik odgode proširenja, do kojega bi trebalo doći već od 2003. Ta želja za brzim proširenjem ne objašnjava sve. Koliko vidim, želja za dubinskom reformom Unije ne postoji. Entuzijazam je splasnuo. Vijeće u Helsinkiju pokazalo je opće pomanjkanje ambicije. Je li to pomanjkanje ambicije opće? Ne, ima zemalja koje su spremne ići vrlo daleko. Jer je Unija toliko hibridna, nije ni federalna, niti unija vlada, tako da se gube prednosti obaju sustava. Ona omogućuje državama da govore bez pretvaranja i omogućuje stvaranje pravih direktorija ili drugih "kontaktnih skupina", koje su bile rezervirane za velike zemlje. To, dakako, nije u interesu jedne male zemlje kakva je Portugal, koja bi mogla biti marginalizirana. Ali, može li Portugal kao predsjedatelj izvršiti pritisak na većinu zemalja koje ne žele ambiciozniju reformu, ili se treba zadovoljiti time da pronađe najmanji zajednički nazivnik? Nije li jedan od problema EU nepostojanje francusko-njemačkog vodstva? Francusko-njemačka osovina, koja je ponajprije pitanje osoba, bila je osnovni element pri izgradnji zajednice. Ali ne treba zanemariti jedan drugi aspekt sadašnjega stanja: Petnaestorica su, da bi omogućila proširenje Europe na zemlje Istoka i ponudila im političku stabilnost i gospodarski razvoj, napravila implicitan izbor, opredijelila su se za drukčiju Uniju od one koja je postojala do sada. Izazov proširenja promijenio je kvalitetu Unije i smanjio ambiciju europskoga projekta. To je možda za žaljenje, ali se drukčije nije moglo. Je li rješenje "čvršća suradnja" među zemljama EU koje žele napredovati same? To je jedino rješenje da bi se sačuvale stečevine Europe Petnaestorice. Ako se pokuša ići naprijed sa 27-oricom, prosječna bi razina politika koje bi se gradile mogla oslabiti. Uostalom, mislim da je čvršća suradnja više teorijski nego praktični model, jer ona prisiljava na konsenzus: zemlje će znati da njihovo protivljenje neće spriječiti njihove partnere da idu naprijed. Hoće li doći do proširenja i ako se Petnaestorica ne uspiju sporazumjeti oko tri pitanja koja su ostala iz Amsterdama? Za Portugal je od ta tri pitanja najbitnije ono o proširenju izglasavanja na kvalificiranu većinu u Ministarskom vijeću: ako ne bude dogovora, bit će teško pristupiti proširenju. Ima još 45 predmeta koji se odnose na jednoglasnost u sporazumu. To je previše. Nasuprot tome, broj povjerenika ili uravnoteženje glasova između velikih i malih zemalja nama se ne čini bitnim za prvo proširenje. Suprotno onom što se govori, nikada nismo vidjeli koaliciju malih zemalja protiv velikih. Mislimo da je teško predvidjeti Povjerenstvo bez jednog povjerenika po zemlji članici. Je li moguća druga Konferencija kad Unija bude imala 20 zemalja? Razumijem one koji žele da profitiramo od ove Konferencije kako bismo otišli što dalje. Valja prekinuti s institucionalnom nestabilnošću. Problem je u tome što temeljitija reforma institucija može odgoditi proširenje. Kad bi postojala zajednička volja da se reforma provede, zašto ne, ali pod uvjetom da se objasni zemljama kandidatima.