SLO 18.XII.-DELO-INTERVIEW O JRV

SLOVENIJA DELO 18. XII. 1999. Hrvatska nije ni suverena ni država List objavljuje oveći intervju s Borisom Budenom, filozofom i psihoanalitičarom, koji danas živi između Beča i Zagreba. Donosimo neke dijelove. = (...)Pitanje slobode i neslobode bilo je pitanje spontanosti naroda. Moj najveći naprijatelj nisu bili policija ili vojska, nego moje kolegice i kolege s kojima sam nekoć zajedno studirao i intelektualno odrastao, intelektualci, prijatelji i moja obitelj. Oni su određivali konačne granice moje slobode. - Bismo li to mogli nazvati diktaturom civilnoga društva? = Točno. Pogledajete samo što se dogodilo s glavnim ciljem Franje Tuđmana, s modernom hrvatskom državom. Džava nije nikada djelovala kao država, nikada nije ispunjavala svoju osnovnu zadaću da civilnom društvu omogući normalan život i da joj pruži temeljni okvir unutar kojega mora poštovati zakone i ustav. S druge strane posve je propao i drugi Tuđmanov cilj da ostvari suverenu državu. Hrvatska ni u jednom pogledu nije suverena. Nije suverena politički, jer se o njezinu cijelom političkom djelovanju odlučuje tamo gdje su središta političke moći. A ona nisu u Hrvatskoj nego u SAD ili EU. Hrvatska ni na jednom jedinom području nije gospodarski suverena. I nije suverena ni u vojnom smislu, što nisu pokazale samo tako zvane velike pobjede u Kninu koje su zapravo izborili Amerikanci nego i rat na Kosovu, gdje je Hrvatska a da ju nitko nije pitao, uvučena u djelovanja NATO-a. Pa makar Hrvatska nije članica NATO-a, o tomu ju nitko ništa ni ne pita i samo je u funkciji tog pakta. Hrvatska dakle nije ni suverena ni država. Treći element kojega morate uzeti u obzir pri raščlambi događaja u Hrvatskoj su iluzije Zapada. On još misli da je sav problem Hrvatske bio što nisu postojali neovisni mediji koji bi hrvatsku javnost izvijestili o istini događaja u nas. Nikad nisu shvatili da ti mediji postoje i da javnost sve zna do najmanje sitnice, ali da to nema očekivanih posljedica. Zamisao da će civilno društvo i neovisni mediji stvoriti takvo ozračje koje će pridonijeti padu Tuđmana i nacionalizma, te stvoriti iskrenu i autentičnu multikulturalnost, ne drži vodu. Zato je trenutno stanje u Hrvatskoj jednako poraz zapadne politike kao i poraz nepostojeće države na jednoj i medija na drugoj strani. No pri svemu tomu je najvažnije tko je pobijedio: priroda odnosno bolest. Najžalosniji dio cijele priče je što cjelokupnoj dinamici političkog života u Hrvatskoj zapovijeda prirodna pojava a ne oporbeni politički program ili spontani prosvjed mnoštva. - Nije li ta iluzija Zapada o nepostojanju neovisnih medija i civilnoga društva na djelu i kad razmišljaju o Srbiji? = Svakako. Žalosno je da golema sredstva zapadne pomoći odlaze za nekakve idealne tipove zapadne demokracije koju predstavljaju Đinđić i slični. Problem je u tomu što Zapad u Srbiji podupire idealnu sliku samoga sebe, svoj idealni ja. Zapad je svojim sredstvima izgradio cijelu medijsku infrastrukturu koja nikako ne donosi rezultate koje bi željeli, naime Miloševićev pad. Jedini rezultat možemo naći u iluziji Zapada da politički nešto poduzima u tim posve pasivnim krajevima. Zapravo je jedina aktivna djelatnost bila vojna intervencija poslije koje nije bilo nikakvog razrađenog političkog plana. I ako je cilj bombardiranja bilo multikulturno društvo na Kosovu, tog cilja više nema. Zato možemo govoriti o političkom porazu. Pobjeda u ratu, koji ni dandanas nije drugo doli nastavak politike drukčijim sredstvima, ne znači i političku pobjedu. No dakako, Zapad nikada neće priznati da je na Kosovu u biti poražen. Zanimljivo je da danas Hrvatska na područja iz kojih su prognani Srbi, naseljava kosovske Hrvate, što s jedne strane onemogućuje povratak Srba a s druge strane stvara nove napetosti. Kako smo vidjeli u zadnje vrijeme, na Kosovu postoji otvoreno nasilje i protiv hrvatske manjine. - Rekli ste da je Tuđmanova vladavina bila samo kontinuitet komunističkog režima. S druge je pak strane nova hrvatska vlast u svakoj prigodi naglašavala da je s njim prekinula. = Predodžba o radikalnom prekidu bila je jedini način da sustav preživi, iako ne kroz klasičnu autoritarnu prirodu komunizma, nego kroz oportunizam masa i elita, koji ukazuje na posvemašnji nedostatak klasične građanske demokratske inicijative. U Hrvatskoj nikada nije postojala politika ljudskih prava. Iako u istom dahu možemo reći da ona ne postoji ni na Zapadu. Vojna intervencija na Kosovu nije bila opravdana UN-ovom univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, nego na temelju humanitarnih načela. Da je intervencija bila temeljena na univerzalnim ljudskim pravima, ona bi morala vrijediti i za Srbe, potjerane s Kosova, a ujedno bi ih morali poštovati i u Čečeniji. Zapad nema politike univerzalnih ljudskih prava kao što je nikada nije imala ni hrvatska oporba. Za ljudska su se prava zauzimali tek alternativni rubni mediji i neke međunarodne organizacije kao što je Helsinki Watch. Kad je 1995. godine poslije Oluje počeo pogrom srpskog stanovništva koje nije pobjeglo, osobito starijih ljudi, u vrijeme tik prije izbora pitali smo nekog oporbenog političara hoće li se dotaći problema toga masovnog kršenja ljudskih prava. Odgovorio je da bi to bilo političko samoubojstvo, jer bi ostali bez glasača i da će se s ljudskim pravim baviti kad dođu na vlast. Kao što znamo, na vlast još nisu došli, a srpsko je pitanje konačno riješeno masovnim kršenjima ljudskih prava. I u Hrvatskoj nema ni jedne oporbene stranke koja bi, iako samo u smislu moralne katarze, postavila to pitanje. Unatoč možebitnom osuđivanju Tuđmanove nedemokratičnosti, autoritarnosti i sklonosti kriminalu, sada će svi iskoristiti sve što je postigao svojom politikom i nikad mu neće prigovoriti da je okrutno uklonio tako zvani srpski element. To će mu ubrajati među trajne zasluge za hrvatski narod. - Nije li u tomu hrvatska oporba samo zrcalna slika srpske, kad se postavilo pitanje kosovskog problema? = Dakako. To što je na srpskoj političkoj sceni značio izraz Šiptar, u Hrvatskoj su bili Srbi. No srpsko je pitanje u Hrvatskoj riješeno, Srbi nisu nikakav politički čimbenik. Svedeni su na pitanje kulturnog identiteta kojega na žalost, srpski narod u Hrvatskoj mora tek stvoriti iz ničega. Svu tradiciju morat će još izmisliti, jer to je stvar budućnosti a ne povijesti. Ljudi koji su s Hrvatima dijelili kulturni prostor, sada su prisiljeni umjetno stvarati svoj vlastiti. Apsurdno je da obitelji koje su nekoliko stoljeća živjele u Zagrebu, sada pripadaju posve drukčijem kulturnom okolišu. Nikada nisu, no sada će očito morati. Stara je teza da nacionalizam oživljava tradiciju koju je komunizam uništio. Po mojem je mišljenju baš suprotno. Komunisti su bili čuvari tradicije, nisu je ni dirnuli. Zato Tito pripada među tipične autokratske vladare proteklih stoljeća, poput sultana koji nisu čistili Bosnu ili poput Habsburgovaca. Pa znate tezu da je Tito bio posljednji Habsburgovac? Ona više govori o Titovoj vladavini nego teza o velikom diktatoru koji je obavljao nasilje nad postojećom tradicijom. - Što će u Hrvatskoj napraviti sadašnja oporba ako pobijedi na izborima? Sami ste spomenuli da nisu imali nikakav program. = Njihov jedini politički program bila je bolest Franje Tuđmana, da priroda obavi posao koji bi morali oni. Bili su oportunisti, nikad nisu doveli u pitanje idelogijski okvir Tuđmanove vladavine. A istodobno nisu bili spremni upustiti se u borbu s glavnim ideologijskim akterom u današnjoj Hrvatskoj, naime s Katoličkom crkvom. Ona još daje ideologijsku infrastrukturu vladavini nacionalizma i njezin je jedini cilj kulturna hegemonija u hrvatskoj državi. Oporba se nikada nije usudila dirnuti u tu problematiku suvremenog društva u kojem su 82 posto stanovnika katolički vjernici i gdje je Crkva nazočna u svim segmentima društva, od obrazovanja, medija i politike. Ono što radi Katolička crkva nije prekid s komunističkim totalitarizmom, nego rušenje samih temelja suvremene europske civilizacije. Mogli bismo čak govoriti o protumodernističkoj kontrarevolucviji. Danas Katolička crkva u Hrvatskoj ima takve povlastice kakve je imala samo još u srednjem vijeku. A oporba živi u zabludi da je demokratizacija moguća bez sekularizcije. - Može li se evenutalnom pobjedom oporbe smanjiti moć Crkve? = Crkva je aktivno uključena u predizborne događaje. Njezin kandidat je Mate Granić, sadašnji ministar vanjskih poslova. S njim se još tjedan dana prije Tuđmanove smrti sastao na tajnoj večeri zagrebački kardinal Bozanić. Crkva podupire konzervativno krilo HDZ-a koje joj je i omogućilo sve povlastice. Danas je Crkva najveći graditelj u Hrvatskoj i unatoč općoj krizi u državi, Crkva je u ekonomskom procvatu. Razlog za to stanje dakako nije u tomu što su Hrvati poslije pada komunizma naglo počeli vjerovati u Boga. Crkva je postala ideologijska čistionica: mase titoista s jedne su strane ulazile u crkvu, a s druge strane izlazile kao mase hrvatskih katolika i nacionalista. To nema nikakve veze s vjerom u Boga, jer se u toj državi nikada nije vjerovalo manje, a Crkva nikada nije imala manje moralnog autoriteta nego danas. A Crkva dijeli moral društva u kojemu živi. - Kakve su uistinu vjerojatnosti da na izborima pobijedi oporba? = Ivica Račan i Dražen Budiša zbog naslijeđene su solidne partijske infrastrukture i zbog tradicije hrvatskog nacionalizma idealan par koji bi mogao dovesti do takvih promjena koje ne bi bile ni u kojem pogledu tako radikalne da bi dovele u pitanje postignuća hadezeovske vlasti. Račan je novo tijelo koje je Tuđmanov duh odabrao kako bi živio i dalje. - No svakako će ipak doći do stanovitih promjena? = Promijenit će se samo to da ćemo se konačno riješiti utvara o suverenosti, utvara da ćemo mi Hrvati sami odlučivati o svojim stvarima. Kako su hadezeovci na početku govorili, da između nas i Boga nema nikoga. Morat će zaključiti da su između nas i Boga druge države, međunarodna zajednica, EU, SAD itd. Jednostavno će raditi ono što im se zapovijedi i ponašat će se u skladu s veličinom hrvatske države koja po značenju i ekonomskoj moći ne nadilazi njemačku pokrajinu Bremen i koja zbog kredita i gospodarskog rasula nije nikakav čimbenik. Osim, dakako, čimbenik problema, koji je još jedini element suverenosti. Pogledajte samo slučaj protivljenja izručenju hrvatskih generala haaškomu sudu. Bio je to jedini trenutak kad se Hrvatska mogla pokazati kao suverena država i reći da nam ne treba međunarodni sud jer svojim zločincima možemo suditi sami. Ali ne, Hrvatska je tu pokazala svoju suverenost samo u patološkom smislu i proglasila zločince junacima. Nadam se da će ta utvara suverenosti što prije nestati s pozornice, uništila je barem jedan naraštaj ljudi i jako puno kulturnih, političkih i civilizacijskih postignuća bivše Jugoslavije. No to se dakako nitko ne usudi izgovoriti, jer bi se postavilo pitanje čemu sve te žrtve. - Ne bojite li se da bi nova hrvatska vlast izručenjem hrvatskih generala haaškomu sudu mogla izazvati državni udar? = U hrvatskom društvu postoji sloj ljudi u političkom vrhu, državnoj administraciji i među tajkunima kojima se s Tuđmanovom smrću srušio svijet. Svi oni, među njima i spomenuti generali, koji su od ničega postali sve i sve mogu i izgubiti, svakako predstavljaju kratkoročnu opasnost. Račan već ima policijsku zaštitu, prijetili su mu čak i na Tuđmanovu sprovodu. - Spomenuli ste tajkune. Kako će po vašem mišljenju teći bitka za njihove feude? = Bitka je već u tijeku, iako se većina dovoljno dobro zaštitila i svakako će preživjeti. No netko mora platiti barem simboličnu cijenu, netko mora visiti za sve ono što je pokradeno. Mora doći do određenog radikalnog obračuna s kriminalom u privatizaciji. No tajkuni su ionako tuđa kost na kapitalističkom tijelu hrvatskoga društva, jer smisao kapitalizma nije u privatnom bogaćenju nego u poticanju proizvodnje. - Kako će promjena vlasti utjecati na hrvatski centralizam? = Stvari će se početi rješavati. Osim u slučaju da dođe do prije spomenutog udara, Hrvatska će početi igrati novu ulogu u regiji. Njezina jedina mogućnost je da postane stabilizacijski čimbenik. No ako uopće ozbiljno želi postati dijelom Europske unije, tada su sve stvari oko granice smiješne. Kakve granice? S druge strane Stabilizacijski sporazum u jugoistočnoj Europi predviđa njemačku marku kao zajedničko sredstvo plaćanja za cijelu regiju, što zapravo već jest i što je bila još u doba komunizma. To je samo priznanje stvarnosti. Dočim je izmišljotina kao što je kuna, posve nerealna u tom prostoru i očito je samo odigrala ulogu kako osiromašiti dio stanovništva da bi se drugi obogatio. - Čini se da Tuđmanova smrt donosi samo dobre stvari. Ima li i neka loša? = U tom okviru bih teško govorio o dobrim i lošim stvarima, no činjenica je da će u tom procesu biti i poraženih. Bez lažne skromnosti među njih bih ubrojio i sebe i meni slične, jer smo bili svjedoci da se u cijelom razdoblju Tuđmanove vladavine tomu moglo javno protiviti i da se nikomu od nas zapravo ništa nije dogodilo. Nikakve velike hrabrosti ili požrtvovnosti nije trebalo da se govori o ljudskim pravima, da se štite prava manjina, da se kritizira ta ideologijska ludost društva. Sve je to bilo jednostavno i čak ugodno raditi, iako se dakako niste mogli obogatiti poput nekog tajkuna. Drukčije rečeno, nikada nije bilo razloga za taj silni oportunizam prema Tuđmanu. Oni koji su to dokazali, bit će prvi koje treba izgurati s pozornice. Dolazi naime vrijeme novih masa, novih većina, koje će morati najprije simbolično ukloniti svjedoke njihova oportunizma i suradnje u svim negativnim stvarima koje su se dogodile u minulom desetljeću. Zločini zbog kojih se ide pred haaški sud nikada se ne bi mogli dogoditi bez društvenog konsenzusa i stanja koje je toleriralo sve te zločine. A ta je tolerancija bila masovna. Dakako, ne možemo cijeli narod postaviti pred haaški sud, no možemo barem postaviti pitanja o tome. A to, bojim se, nova elita koja dolazi na vlast, nikada neće napraviti. Drukčije rečeno, na vlast dolaze upravo zato da ne bi postavili ta pitanja. I zato će i nova vlast trebati, kako je nekoć govorio Tuđman, onih 10 do 15 posto unutarnjih neprijatelja od kojih su neki bili genetski neprijatelji, znači Srbi, a drugi kronični borci za ljudska prava. Stoga s ponosom izjavljujem da kao što 1991. nisam izišao na referendum za samostalnost jer sam se bojao rata, tako ni danas neću euforično pozdravljati novu vlast, kao što se neću bez pijeteta pozdraviti od čovjeka Franje Tuđmana. On nikada nije bio predmet moje kritike, uvijek sam ponajprije kritizirao oportunističku kulturno- političku elitu koja je tu vlast omogućila" - rekao je među ostalim Boris Buden novinaru lista Borisu Čibeju.