IT-27.XII.REPUBBLICA - HUNTINGTON-SUKOB CIVILIZACIJA JE POČEO S AFGANISTANOM

ITALIJA LA REPUBBLICA 27. XII. 2001. Sukob civilizacija počeo je s Afganistanom "Suvremena globalna politika proživljava doba islamskih ratova. Muslimani se bore među sobom i protiv drugih dosta većom učestalošću u odnosu na druge civilizacije. Islamski ratovi koji su naslijedili hladni rat danas predstavljaju glavni oblik međunarodnog sukoba, i obuhvaćaju teroristička djela, gerilu, građanske ratove i sukobe među državama. Ti različiti oblici nasilja mogli bi se ujediniti, izazivajući sukob širokih razmjera između Islama i Zapada, ili Islama i ostatka svijeta. No ne radi se o neizbježnoj perspektivi, štoviše, vrlo vjerojatno će nasilje koje uključuje muslimane nastaviti s čestim eksplozijama ali u različitim i disperziranim oblicima. (...) Devedesetih godina eksplodiralo je nasilje između islamskog stanovništva i drugih etničkih skupina u Bosni, na Kosovu, Čečeniji, Azerbejdžanu, Tadžikistanu, Kašmiru, Indiji, Filipinima, Indoneziji, Bliskom istoku, Sudanu i Nigeriji. Afganistanski mudžahedini u središtu su mnogih od ovih sukoba, kao i muslimanske terorističke organizacije u raznim dijelovima svijeta. Do polovice devedesetih godina oko pola etničkih sukoba u svijetu uključuje muslimane u borbi među sobom ili protiv drugih naroda; a prema analizi 'Economista', islamskim skupinama treba pripisati 11, ili možda, 12 od 16 najtežih epizoda međunarodnog terorizma koji su se dogodili između 1983. i 2000..(...) Između 1980. i 1995. oružane snage SAD-a reagirale su na napade islamističkog obilježja sa 17 vojnih operacija. A prema International Institute of Strategic Studies, muslimani su bili umiješani u više od dvije trećine od 32 oružana sukoba 2000., dok islamsko stanovništvo ne predstavlja više od petine svjetskog. Dakle, 'novi rat', kako su neki predstavnici administracije nazvali nasilje koje je počelo 11. rujna, i nije toliko nov.(...) Bez ikakve dvojbe odgovornosti za sukobe nisu uvijek jednostrane. Ako je sudanska vlada odgovorna za rat protiv kršćana, izraelska je izazvala drugu intifadu s nastambama za naseljenike i produljivanjem vojne nazočnosti u Cisjordaniji i Gazi. No sveukupno, doba muslimanskih ratova ima korijene u širim uzrocima, koji ni po čemu nisu prirođeni islamskoj doktrini, koja je jednaka kršćanstvu i koja se koristi kako bi se po volji opravdao rat ili mir. Uzroke muslimanskih ratova treba tražiti u političkom okviru, a ne u vjerskoj doktrini iz 7. stoljeća. Na prvom mjestu, jedna od najznakovitijih društvenih, kulturalnih i političkih pojava posljednjih desetljeća je ponovno uzdizanje svijesti, pokreta i identiteta muslimanskih populacija. U velikoj mjeri, radi se o odgovoru na modernizaciju i globalizaciju, koji uvelike nosi konstruktivne vidove. Islamske organizacije pokrenule su se kako bi izašle u susret potrebama urbaniziranog muslimanskog stanovništva, sve brojnijeg, nudeći socijalnu i zdravstvenu pomoć, moralnu potporu, obrazovanje i pomoć nezaposlenima, što su sve usluge koje ne osiguravaju muslimanske vlade. Osim toga, islamski pokreti predstavljaju jedinu oporbu protiv ultrarepresivnih vlada. No islamsko buđenje oživjelo je i malu manjinu ekstremista među kojima se novače teroristi i vojnici angažirani u ratovima protiv ne-muslimana. Na drugom mjestu, u cijelom islamskom svijetu, a posebice među Arapima, raširen je dubok osjećaj gorčine, zavisti i neprijateljstva spram Zapada, njegovog bogatstva, moći i kulture. Ovo neprijateljstvo u određenoj je mjeri proizvedeno zapadnjačkim imperijalizmom i vlašću koja je dugo vremena dominirala nad muslimanskim svijetom tijekom 20. stoljeća. A dijelom je izazvano i specifičnim političkim djelima Zapada, poput američkih intervencija protiv Iraka, počevši od 1991., kao i bliskim vezama koje su Sjedinjene Države stalno održavale s Izraelom. Sporednije , to je i reakcija muslimanskih populacija na njihove vlade, neučinkovite, korumpirane i represivne, kao i na zapadnjačke vlade koje ih otvoreno podupiru. Na trećem mjestu su plemenske, vjerske, etničke, političke i kulturalne podjele islamskih svijeta koje potiču nasilje, ne samo na unutarnjem polju nego i prema ne-muslimanima. Različite skupine, i neke države, među kojima Saudijska Arabija i Iran, natječu se u promicanju svoje verzije Islama i, od Bosne do Filipina, dale su svoje potporu muslimanskim skupinama angažiranima u raznim oružanim sukobima. Kada bi islamskim svijetom dominirala jedna ili dvije države, što se nije dogodilo od kraja Otomanskog carstva, bilo bi manje unutarnjeg nasilja kao i onoga spram drugih naroda. Na četvrtom mjestu, islamsko buđenje podudarilo se s visokom stopom nataliteta većeg dijela muslimanskih društava. (...) Ovo su neki čimbenici raširenog nasilja muslimanskog obilježja.(...) Postoji li rizik da se razvije u nasilni sukob, velikih razmjera, islamskog svijeta protiv Zapada, ili možda protiv drugih civilizacija? Pretpostavke za sukob među civilizacijama postoje. Reakcije na 11. rujan i američki odgovor jasno slijede taj pravac.(...) U većem dijelu muslimanskih zemalja brojni su bili glasovi osude terorističkih napada, a izrazito mali broj ih je eksplicitno odobravao, no velika većina javno je prekoravala američki odgovor. Doba muslimanskih ratova prestat će kada će nestati njegovi temeljni uzroci. Islamska svijest možda će postati manje snažna smjenama generacija, kao što se očito dogodilo u Iranu. A promjena američke politike spram Izraela mogla bi ublažiti srdžbu i protuzapadnjačke osjećaje muslimana. No, dugoročnije treba poboljšati društvene, gospodarske i političke uvjete islamskih zemalja. Vlade koje suzbijaju slobodu, a ne odgovaraju na temeljne društvene i gospodarske potrebe stanovništva, proizvode nasilnu oporbu, usmjerenu i protiv zapadnih država koje ih podržavaju. Podudarne reakcije proizvode se u zemljama poput Rusije, Indije i Izraela, čije vlade pokušavaju nadzirati islamske populacije koje su spremne prilagoditi se i lošoj upravi samo da je muslimanska. Slijedećih godina značajno preustrojavanje podjela unutar islamskog svijeta ne izgleda vjerojatno, no demografske perspektive navode na veći optimizam. Iako je natalitet još uvijek visok u nekim zemljama, poput Saudijske Arabije, u drugima izgleda u padu, a na Balkanu drastično pada. Može se dakle predvidjeti, od sada pa do 2020., postupno smanjenje hipertrofiranog sloja mladog stanovništva u muslimanskom svijetu. U tom slučaju, doba islamskih ratova može nestati u povijesti, kako bi prepustilo mjesto novom dobu kojim će vladati drugi oblici nasilja između naroda svijeta.", piše Samuel Huntington.