EUROPA S JUŽNJAČKIM AKCENTOM

ZAGREB, 29. studenoga (Hina) - Južnoamerička prisutnost u europskom nogometu traje već desetljećima, a koliko je južnjački "štih" u modi na Starom kontinentu ponajbolje ilustrira podatak da su u klubovima, sudionicima ovogodišnje Lige prvaka, angažirana 52 Brazilca. A u njima je još dosta Argentinaca i Urugvajaca te nekoliko Peruanaca, Paragvajaca, Čileanaca i Kolumbijaca. Madridski Real, koji je najviše puta do sada osvajao Kup prvaka Europe, među prvima je "posegnuo" u nepresahli južnoamerički izvor ekstra-klasnih nogometaša dovevši u svoje redove, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, Argentinca Alfreda di Stefana, koji je potom godinama igrao u Španjolskoj i bio nominiran za najboljeg europskog nogometaša svih vremena. Isplatio se Realu, jer je u svih pet prvih njegovih pobjedonosnih pohoda na europski klupski tron zabio po gol za madridski kraljevski klub. Di Stefana je krasila osobina nogometaša, koji s loptom može učiniti sve i to u punom trku pa je po toj svojoj mješavini vještine i dinamičnosti u igri bio preteča danas modernog nogometa, nešto što se do tada nije viđalo na europskim terenima na kojima su kraljevali dribleri usporenog trka. Njegov nogomet bio je čaroban i uzbudljiv, a u Realu su su ga, do dolaska isto tako genijalnog Mađara Ferenca Puskasa, najbolje razumjeli Urugvajac Santamaria i Brazilac Canario. Pojavu južnoameričkih nogometaša u Europi ne treba vezivati samo za klubove, jer su između dva svjetska rata i u pojedinim europskim reprezentacijama igrali Južnoamerikanci. Zahvaljujući nekima od njih Talijani su osvojili svjetska prvenstva 1934. i 1938. jer su u njihovoj momčadi bila četiri Južnoamerikanca. Doduše brazilski napadač Filo Guarisi je bio pričuva, ali su ostala trojica, tri Argentinca, bili u članovi udarne postave, koji su na kraju natjecanja bili uvršteni u najbolju momčad SP-a. Jedan od te trojice bio je Reinaldo Orsi, koji je zabio izjednačujući gol za Azzurre na SP-u 1934, drugi je bio krilni napadač Enrique Gaita, a treći srednji branič Luis Monti, koji je na prvom svjetskom prvenstvu odigranom u Urugvaju igrao za selekciju Argentine. Montija je na SP-u '38. u momčadi Italije zamijenio novi Južnoamerikanac, Urugvajac Michele Andreolo, koji je također bio uvršten u najbolju momčad turnira na kojemu je Italija obranila naslov prvaka osvojen četiri godine ranije. Tradicija igranja Južnoamerikanaca u europskim reprezentacijama održala se do danas. Malo tko, međutim, zna da je francuski reprezentativac David Trezeguet rođen u Francuskoj, ali da je od svoje druge godine živio u Argentini u kojoj mu je rođen otac. Trezeguet je počeo igrati nogomet u malom klubu Atletico Platense iz Buenos Airesa. Godine 1997. bio je pozvann da zaigra na SP-u "ispod 21" za mladu reprezentaciju Argentine, ali je u zadnji tren odbio poziv odlučivši iskušati sreću u - Francuskoj, koja je tada bila "tanka" s rasnim napadačima. Tako je došao do mjesta u selekciji Tricolora koja je godinu dana kasnije postala prvak svijeta, a 2000. i prvak Europe zahvaljujući upravo njegovom pogotku u finalnoj utakmici protiv Italije. Dugo vremena južnoamerički su nogometaši dolazili isključivo u Španjolsku, Portugal i Italiju. Potom su "pronašli" i Francusku, a onda su Nizozemci, zahvaljujući svojim skautima, otkrili neke brazilske bisere pa su tako Romario i Ronaldo svoje europske karijere započeli među "tulipanima". Sada, pak, skoro da i nema boljeg njemačkog kluba u kojemu ne igra poneki Južnoamerikanac. Najbolji primjer je Bayern, ovogodišnji pobjednik Lige prvaka Europe i osvajač Interkontinentalnog kupa, u koijemu zapažene uloge imaju dvojica Brazilaca, Giovane Elber i Paulo Sergio, Paragvajac Roque Santa Cruz te Peruanac Caludio Pizarro, "bombarder s Anda", koji je trenutačno vodeći strijelac Bundeslige... (Hina) mi