ZAGREB, 29. studenoga (Hina) - Južnoamerička prisutnost u europskom nogometu traje već desetljećima, a koliko je južnjački "štih" u modi na Starom kontinentu ponajbolje ilustrira podatak da su u klubovima, sudionicima ovogodišnje Lige
prvaka, angažirana 52 Brazilca. A u njima je još dosta Argentinaca i Urugvajaca te nekoliko Peruanaca, Paragvajaca, Čileanaca i Kolumbijaca. Madridski Real, koji je najviše puta do sada osvajao Kup prvaka Europe, među prvima je "posegnuo" u nepresahli južnoamerički izvor ekstra-klasnih nogometaša dovevši u svoje redove, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, Argentinca Alfreda di Stefana, koji je potom godinama igrao u Španjolskoj i bio nominiran za najboljeg europskog nogometaša svih vremena. Isplatio se Realu, jer je u svih pet prvih njegovih pobjedonosnih pohoda na europski klupski tron zabio po gol za madridski kraljevski klub. Di Stefana je krasila osobina nogometaša, koji s loptom može učiniti sve i to u punom trku pa je po toj svojoj mješavini vještine i dinamičnosti u igri bio preteča danas modernog nogometa, nešto što se do tada nije viđalo na europskim terenima na kojima su kraljevali dribleri usporenog trka. Njegov nogomet bio je čaroban i uzbudljiv, a u Realu su su ga, do dolaska isto tako genijalnog Mađara Ferenca Puskasa, najbolje razumjeli Urugvajac Santamaria i
ZAGREB, 29. studenoga (Hina) - Južnoamerička prisutnost u
europskom nogometu traje već desetljećima, a koliko je južnjački
"štih" u modi na Starom kontinentu ponajbolje ilustrira podatak da
su u klubovima, sudionicima ovogodišnje Lige prvaka, angažirana 52
Brazilca. A u njima je još dosta Argentinaca i Urugvajaca te
nekoliko Peruanaca, Paragvajaca, Čileanaca i Kolumbijaca.
Madridski Real, koji je najviše puta do sada osvajao Kup prvaka
Europe, među prvima je "posegnuo" u nepresahli južnoamerički izvor
ekstra-klasnih nogometaša dovevši u svoje redove, početkom 50-ih
godina prošlog stoljeća, Argentinca Alfreda di Stefana, koji je
potom godinama igrao u Španjolskoj i bio nominiran za najboljeg
europskog nogometaša svih vremena. Isplatio se Realu, jer je u svih
pet prvih njegovih pobjedonosnih pohoda na europski klupski tron
zabio po gol za madridski kraljevski klub.
Di Stefana je krasila osobina nogometaša, koji s loptom može
učiniti sve i to u punom trku pa je po toj svojoj mješavini vještine
i dinamičnosti u igri bio preteča danas modernog nogometa, nešto
što se do tada nije viđalo na europskim terenima na kojima su
kraljevali dribleri usporenog trka. Njegov nogomet bio je čaroban i
uzbudljiv, a u Realu su su ga, do dolaska isto tako genijalnog
Mađara Ferenca Puskasa, najbolje razumjeli Urugvajac Santamaria i
Brazilac Canario.
Pojavu južnoameričkih nogometaša u Europi ne treba vezivati samo za
klubove, jer su između dva svjetska rata i u pojedinim europskim
reprezentacijama igrali Južnoamerikanci. Zahvaljujući nekima od
njih Talijani su osvojili svjetska prvenstva 1934. i 1938. jer su u
njihovoj momčadi bila četiri Južnoamerikanca. Doduše brazilski
napadač Filo Guarisi je bio pričuva, ali su ostala trojica, tri
Argentinca, bili u članovi udarne postave, koji su na kraju
natjecanja bili uvršteni u najbolju momčad SP-a.
Jedan od te trojice bio je Reinaldo Orsi, koji je zabio
izjednačujući gol za Azzurre na SP-u 1934, drugi je bio krilni
napadač Enrique Gaita, a treći srednji branič Luis Monti, koji je na
prvom svjetskom prvenstvu odigranom u Urugvaju igrao za selekciju
Argentine. Montija je na SP-u '38. u momčadi Italije zamijenio novi
Južnoamerikanac, Urugvajac Michele Andreolo, koji je također bio
uvršten u najbolju momčad turnira na kojemu je Italija obranila
naslov prvaka osvojen četiri godine ranije.
Tradicija igranja Južnoamerikanaca u europskim reprezentacijama
održala se do danas. Malo tko, međutim, zna da je francuski
reprezentativac David Trezeguet rođen u Francuskoj, ali da je od
svoje druge godine živio u Argentini u kojoj mu je rođen otac.
Trezeguet je počeo igrati nogomet u malom klubu Atletico Platense
iz Buenos Airesa. Godine 1997. bio je pozvann da zaigra na SP-u
"ispod 21" za mladu reprezentaciju Argentine, ali je u zadnji tren
odbio poziv odlučivši iskušati sreću u - Francuskoj, koja je tada
bila "tanka" s rasnim napadačima. Tako je došao do mjesta u
selekciji Tricolora koja je godinu dana kasnije postala prvak
svijeta, a 2000. i prvak Europe zahvaljujući upravo njegovom
pogotku u finalnoj utakmici protiv Italije.
Dugo vremena južnoamerički su nogometaši dolazili isključivo u
Španjolsku, Portugal i Italiju. Potom su "pronašli" i Francusku, a
onda su Nizozemci, zahvaljujući svojim skautima, otkrili neke
brazilske bisere pa su tako Romario i Ronaldo svoje europske
karijere započeli među "tulipanima". Sada, pak, skoro da i nema
boljeg njemačkog kluba u kojemu ne igra poneki Južnoamerikanac.
Najbolji primjer je Bayern, ovogodišnji pobjednik Lige prvaka
Europe i osvajač Interkontinentalnog kupa, u koijemu zapažene
uloge imaju dvojica Brazilaca, Giovane Elber i Paulo Sergio,
Paragvajac Roque Santa Cruz te Peruanac Caludio Pizarro,
"bombarder s Anda", koji je trenutačno vodeći strijelac
Bundeslige...
(Hina) mi