AT-AF-KOMENTARI-Ratovi AU 29.XI.-DIE PRESSE-LJUDSKA PRAVA AUSTRIJADIE PRESSE29. XI. 2001.Zakoni rata"Međunarodno štovana organizacija za pomoć zarobljenicima Amnesty International više se puta javila za riječ na temu rata u
Afganistanu. Upozorava borce Sjevernoga saveza da i u ratnim uvjetima poštuju ljudska prava. Istodobno od budućih vladara u Kabulu traži da provedu istragu o događajima u utvrdi Mazar-i-Sharif, gdje su stotine zarobljenika izgubile život u okolnostima koje treba razjasniti.Amnesty svojom kritikom zadire u važna temeljna pitanja. Mogu li se u ratnom stanju primjenjivati drukčija mjerila u pogledu pridržavanja ljudskih prava nego u doba mira? Je li primjerice dopušteno mučiti ljude ili ih ubijati ako se time može spasiti vlastiti život ili život drugih ljudi?U Afganistanu od napredovanja i preuzimanja vlasti Sjevernoga saveza stalno stižu izvješća o presezanjima i pokoljima neprijatelja - talibana. I kod krvavog ugušenja pobune zarobljenika u Mazar-i-Sharifu očito su mnogi od odgovornih podlegli pravoj opijenosti krvlju i iskoristili dobrodošlu -
AUSTRIJA
DIE PRESSE
29. XI. 2001.
Zakoni rata
"Međunarodno štovana organizacija za pomoć zarobljenicima Amnesty
International više se puta javila za riječ na temu rata u
Afganistanu. Upozorava borce Sjevernoga saveza da i u ratnim
uvjetima poštuju ljudska prava. Istodobno od budućih vladara u
Kabulu traži da provedu istragu o događajima u utvrdi Mazar-i-
Sharif, gdje su stotine zarobljenika izgubile život u okolnostima
koje treba razjasniti.
Amnesty svojom kritikom zadire u važna temeljna pitanja. Mogu li se
u ratnom stanju primjenjivati drukčija mjerila u pogledu
pridržavanja ljudskih prava nego u doba mira? Je li primjerice
dopušteno mučiti ljude ili ih ubijati ako se time može spasiti
vlastiti život ili život drugih ljudi?
U Afganistanu od napredovanja i preuzimanja vlasti Sjevernoga
saveza stalno stižu izvješća o presezanjima i pokoljima
neprijatelja - talibana. I kod krvavog ugušenja pobune
zarobljenika u Mazar-i-Sharifu očito su mnogi od odgovornih
podlegli pravoj opijenosti krvlju i iskoristili dobrodošlu -
kritičari u Pakistanu kažu čak izazvanu - prigodu da se riješe
svojih neprijatelja.
Može li se prihvatiti kao izgovor činjenica da ti zarobljenici -
ponajprije islamski plaćenici iz Pakistana, Čečenije i arapskih
zemalja - posljednjih godina nisu radili drugo doli provodili teror
i ubijali? Može li se nadalje kao pojašnjenje prihvatiti da su
talibani tijekom osvajanja Afganistana prije šest godina bili sve
drugo doli osjetljivi, da su mnogi od njih posljednjih godina
ubijali, mučili i smaknuli kad god im je to palo na pamet? I napokon,
postavlja se pitanje može li se u zemlji poput Afganistana, gdje
stoljećima vladaju drukčije predodžbe o ratnim ritualima, osveti i
odmazdi nego na Zapadu, može li se tamo primijeniti načela zapadne
civilizacije?
No, dakako, okrutan postupak Sjevernoga saveza prema
neprijateljima je razumljiv, ali nije oprostiv. Ne može se mučenja
i ubijanja opravdati time što su protivnici bili zli. No što ako se
time sprječavaju daljnji napadi, ako se time spašavaju ljudski
životi?
Jedno je sigurno: vođe pobjedničkog Sjevernog saveza jamačno ne
mogu jednostavno zaobići sva svoja kršenja ljudskih prava. I u
njihovom je interesu da se kao buduća državna vlast podrede
pravilima međunarodne zajednice. U protivnom ne bi bili nimalo
bolji od ranije vladajućih talibana.
Dakako, kad god se govori o pokoljima, treba biti oprezan i
sagledati okolnosti. Uzmimo primjer Srebrenice. U tom bosanskom
gradu prije nekoliko su godina bjesnile srpske jedinice. Život je
izgubilo osam tisuća ljudi - to nisu bili okrutni borci, njihova je
krivnja bila što su bili u životnoj dobi kad su bili sposobni za rat
i što su bili muslimani. Odgovorni za to nedjelo još su uvijek na
slobodi. Ne relativiziraju li se tu pokolji plaćenika sa strahovito
puno krvi na rukama?
Pa ipak: oni koji žele sloviti kao članovi međunarodne zajednice,
moraju prihvatiti ljudska prava, moraju se podrediti međunarodnom
pravu i istražiti svaki ratni zločin. Buduća vlada u Afganistanu
bit će mjerena i po tome shvaća li ozbiljno ta pitanja ili ne i
povlači li odgovarajuće konzekvencije", zaključuje komentator
lista Gerhard Bitzan.