IT-27. XI.CORRIERE- NAFTOVOD

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 27. XI. 2001. "Projekt naftovoda koji je Washingtona naveo da podrži talibane" "Nakon kraja hladnog rata, politika Washingtona spram regije koja je obuhvaćala Afganistan, Pakistan, Iran i središnju Aziju bila je ometana nedostatkom strateškog okvira. Između 1994. i 1996. Sjedinjene Države su politički podržale talibane preko svojih saveznika Pakistana i Saudijske Arabije, u biti stoga što je Washington talibane smatrao protuiranskim protušiitskim i prozapadnim. Sjedinjene Države su, jer im je odgovaralo, zanemarivale fundamentalistički program talibana, njihovu represivnu politiku spram žena i izvanredno stanje koje su ovi stvorili u središnjoj Aziji. Zapravo Washington nije bio jako zainteresiran za ukupnu sliku. Između 1995. i 1997. podrška SAD-a je bila čak i eksplicitna, potporom projektu Unocal (nacrtu naftovoda između Turkmenistana i Pakistana koji je trebao prolaziti preko Afganistana. Američka naftna tvrtka Union Oil Company of California u početku se pridružila međunarodnom konzorciju CentGasu koji je podržavao projekt da bi se potom povukao 1998., op. ur.), mada tada SAD nije imao nikakav strateški plan pristupa srednjeazijskoj energiji. Zaokret politike SAD-a od kraja 1997. pa dalje, bio je isključivo vođen djelotvornom kampanjom američkih feministica protiv talibana. Kao i uvijek, na Clintonovom rasporedu brige unutarnje politike bile su važnije od vanjske politike. (...) 1998. i 1999. potpora talibana Osami bin Ladenu, i njihovo odbijanje da podupru projekt Unocal ili nađu kompromis sa svojim protivnicima i novom umjerenom vladom u Iranu, dali su dodatne razloge SAD-u da zauzmu čvrst stav spram talibana. 1999. 'hvatanje Bin Ladena' postaje primarni politički cilj Washingtona koji međutim ignorira novi radikalni islamizam kojega gaji Afganistan, i koji će, s vremenom, samo roditi nove desetke Osama Bin Ladena. Politika SAD-a bila je pod utjecajem previše pogrešnih pretpostavaka. Kada sam prvi puta razgovarao s nekim diplomatima u američkom veleposlanstvu u Islamabadu, nakon dolaska talibana 1994., oni nisu ničim skrivali svoje oduševljenje. Američkom diplomatskom zboru koji je posjetio Kandahar talibani su kazali da se njima ne sviđa Iran, i da će obuzdati uzgoj maka i proizvodnju heroina. Američki diplomati su vjerovali da će, u osnovi, talibani slijediti američke ciljeve u Afganistanu. 1995. nakon što su talibani zauzeli Herat i iz škola potjerali tisuće djevojaka, iz Sjedinjenih Država nije došla niti jedna riječ kritike. U stvarnosti je SAD zajedno s pakistanskim ISI-jem (tajne službe Islamabada, op. ur.), pad Herata smatrao pomoći Unocalu i još jednim stezanjem čvora oko Irana. Kada su talibani zauzeli Kabul u rujnu 1996., CIA, ponovno ohrabrena analizama ISI-a, ocjenjuje mogućim talibansko osvajanje zemlje, a s njime i ostvarenje projekta Unocala. Naivniji odgovorni u američkoj politici nadali su se da će se ponoviti isti odnosi koje su Sjedinjene Države imale sa Saudijskom Arabijom dvadesetih godina. Unocal niti priznaje niti opovrgava da ima potporu State Departmenta, kao što bi činila i bilo koja američka tvrtka u stranoj zemlji, ali niječe veze sa CIA-om. 'Obzirom da je Unocal jedina tvrtka iz SAD-a uključena u konzorcij CentGas podrška State Deparmenta za taj pravac zapravo postaje podrška CentGasu i Unocalu. Istovremeno je Unocalova politika političke nepristranosti dobro poznata američkoj vladi', kaže mi John Imle, predsjednik Unocala. Postoji jedan još veći problem: sve do srpnja 1997., kada je Strobe Talbott održao svoj govor u Washingtonu, SAD nema nikakav strateški plan pristupa energiji središnje Azije. Kada konačno Washington artikulira svoju politiku 'transportnog koridora' iz kaspijske regije do Turske (izbjegavajući Rusiju i Iran), naftne tvrtke nevoljko se tome prilagođavaju, obzirom na troškove i turbulentnost regije. Ključno pitanje je to što se Sjedinjene Države odbijaju baviti mirovnim procesom u regiji. U interesu je Irana i Rusije održavati nestabilnost u regiji naoružavajući protutalibanski savez, kako se planovi SAD-a za naftovode nikada ne bi mogli ostvariti. SAD je dezorijentiran. Mada je općenita politika Washingtona da se u Kabulu podrži vlada sa širokom i višeetničkom bazom, određeno vrijeme SAD računa na talibane. U proračuun CIA-e nema niti jednog dijela koji dopušta slanje oružja i streljiva talibanima. Unatoč toga SAD podržava talibane preko svojih tradicionalnih saveznika, Pakistana i Indije, prihvaćajući da oni daju oružje i financiraju ih. 'SAD je prešutno dopustio potporu talibanima preko naših veza sa saudijskom i pakistanskom vladom koje su ih podržavale', izjavio je 1998. diplomat najvišeg ranga zadužen za odnose s Afganistanom. Ova washingtonska, i više no što bi bila uzdržana politika, jest ne- politika. Jedna uzdržana politika podrazumijeva planiranje, financiranje i odluke, no u visokim sferama Washingtona nikada nije pokrenut sličan proces glede Afganistana", piše Ahmed Rashid.