IT-1.XI.REPUBBLICA- O HUNTINGTONU

ITALIJA LA REPUBBLICA 1. XI. 2001. Sukob neznanja "Članak Samuela Huntingtona 'The clash of civilizations?' ('Sukob civilizacija?) pojavio se na proljeće 1993. u listu Foreign affairs i odmah je izazvao iznenađujuću količinu pozornosti i reakcija. Obzirom na namjeru, dati Amerikancima jednu originalnu tezu o 'novoj fazi' svjetske politike nakon Hladnog rata, termini Huntingtonovog razmišljanja djelovali su neodoljivo široki, smjeli, čak i vizionarski. Autor je imao rivale u redovima aktivne politike, u teoretičarima poput Francisa Fukuyame i njegovih teza o kraju povijesti, istih onima onih mnoštava koja su uznosili dolazak globalizma, tribalizma i raspada države. No oni su, priznavao je Huntington, shvatili samo neke aspekte novog razdoblja. (...) Temeljna paradigma zapada protiv svih (koja reformulira suprotstavljene pozicije Hladnog rata) ostala je nepromijenjena i, često na podmukao i implicitan način, pojavljuje se u raspravama nakon strašnih događaja 11. rujna: strašan samoubilački atentat patoloških motivacija od strane male skupine militanata koji su sišli s uma, pretvoren je u dokaz Huntingtonove teze. Umjesto da se to smatra onime što u stvarnosti jest, odnosno korištenje velikih ideja (pojam koristim općenito) od strane male bande poludjelih fanatika, neki su međunarodni prvaci, od bivše predsjednice vlade Benazir Bhutto do talijanskog predsjednika vlade, držali misu o nevoljama islama i, u slučaju Berlusconija, iskoristili su Huntingtona kako bi bulaznili o zapadnjačkoj superiornosti, tipa 'mi' imamo Mozarta i Michelangela a oni nemaju. Postoji zloporaba churchillovske retorike od strane takozvanih boraca u ratu Zapada, a prije svega Amerike, protiv onih koji ih mrze, i daje se slaba pozornost spram složenih pitanja koje prkose tim pojednostavljujućim pojmovima. To je problem nedostatnih etiketa poput Islama i zapada; zavode i zbunjuju um koji se napinje da da smisao kaotičnoj stvarnosti koja nema namjeru dopustiti da je se stavi u pismohranu ili da je se lako ukloni.(...) Postoje čvršće veze između civilizacija koje su naizgled u ratu među sobom, nego što bi veći dio nas volio vjerovati, i, kako su dokazali i Freud i Nietzsche, promet između pozorno čuvanih granica, čak i vojno čuvanih, odvija se lakoćom koja često zastrašuje. No te fluidne zamisli, pune podvojenosti i skepticizma glede koncepata za koje se grčevito držimo, teško nam daju odgovarajuće i praktične smjernice kako bi se suočili sa stanjima sličnim sadašnjem. Od tuda proizlaze ratni povici koji, sve u svemu, najviše umiruju (križarski pohod, dobro protiv zla, sloboda protiv straha itd.) izvučeni iz suprotstavljanja islama i zapada o čemu teoretizira Huntington, a iz čega je i službena retorika prvih dana izvlačila svoj rječnik. Ta je retorika od tada znatno ublažila tonove, no sudeći prema postotku govora i djela nadahnutih mržnjom, paradigma još uvijek stoji. (...) Proživljavamo trenutke napetosti no bolje je razmišljati u pojmovima zajednica koje imaju moć i zajednica koje je nemaju, stoljetnih razboritih i neukih politika, univerzalnih načela pravde i nepravde, umjesto da se gubimo u apstrakcijama koje mogu biti izvor trenutnog zadovoljenja ali proizvode slabu samosvijest. Teza o 'sukobu civilizacija' dosjetka je tipa 'Rata svjetova', prikladnija za jačanje sumnjičavog samoljublja nego za kritičko spoznavanje iznenađujuće međuovisnosti našeg vremena", piše Edward Said.