NYT 7. X. AFGANISTAN NAKON TALIBANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 7. X. 2001. Afganistan nakon talibana "Afganistan je nakon dvadeset godina rata toliko uništen da su jedina preostala baza za politiku etničke i regionalne frakcije. Nastojanja ujedinjavanja Afganistanaca na klasno zasnovanoj ideologiji doživjela je neuspjeh prije nekoliko godina, s krajem afganistanskih ljevičarskih stranaka i s krajem sovjetske potpore. Talibani su neko vrijeme obećavali prevladati podijeljenost koja vlada zemljom i ujediniti Afganistance na vjerskoj osnovi. I to je obećanje ostalo neispunjeno. Talibanski islamski fundmentalizam proteklih je godina postao prerigorozan, previše pojednostavljen i previše opresivan da bi mu Afganistanci ostali vjerni, a previše je povezan i sa stranim metodama i ambicijama Osame bin Ladena i Arapa te drugih koji se okupljaju oko njega. Talibani su se počeli oslanjati na regionalne i etničke pristalice, u ovom slučaju Paštune- koji čine najveći dio sljedbenika talibana- i posebice Paštuna iz područja Kandahara. U ovakvom ozračju, bilo kakva vlada koja će doći nakon talibana morat će, barem kratkoročno, okupiti koaliciju koja će biti zasnovana na priznavanju više centara moći u zemlji. Britanija i Pakistan složili su se u petak da bi takva vlada trebala 'uključivati svaku etničku skupinu', kao što je to kazao britanski premijer Tony Blair nakon što se sastao s pakistanskim predsjednikom Pervezom Mušarafom. Ideološke koalicije, za sada, u Afganistanu nemaju smisla. Glavni protivnici talibana ujedinjeni su u koaliciji Sjeverni savez. Snage pokojnog Ahmeda Šaha Masuda drže sjeveroistok; uglavnom su Tadžici (koji govore sunitski perzijski) i čine najbolje vojne jedinice. Oko grada Mazar-i-Šarifa na sjeveroistoku, general Rašid Dostum nastavlja voditi lokalne Uzbeke. Glavna sila na sjeverozapadu je Ismail Kan koji govori sunitski perzijski no ne smatra se Tadžikom. Konačno, središte zemlje nastanjuju Afganistanci koji govore šiitski perzijski. Predstavlja ih Hezve Wahdat, formalno proiranska skupina. Niti jedan od ovih pokreta nema potpunu kontrolu nad svojim područjem. Postoje i desetci lokalnih vojnih diktatora koji predstavljaju pravu pošast u Afganistanu, i koji žude prigrabiti bilo kakvu moć do koje mogu doći i mijenjaju političku stranu 'kako vjetar puše'. Naoružana oporba talibanima u Afganistanu zasniva se, dakle, na pripadnicima nepaštunskih etničkih skupina. Paštuni su se talibanima priključili 1996. godine iz protesta zbog toga što su isključeni iz vlade, koju su tada vodili pripadnici drugih etničkih skupina a koji su kasnije oformili Sjeverni savez. No sami Paštuni nisu ujedinjeni: istočni Paštuni, koji obitavaju na granici s Pakistanom, osjećaju se izoliranima od hegemonije kandaharskih Paštuna koji dominiraju talibanskim pokretom. Istočni Paštuni nikada nisu imali vlastiti politički pokret i obično se oslanjaju na povremena okupljanja plemenskih starješina, jirga, na kojima se odlučuje o konsenzusu koji je potreban glede pojedinih pitanja. Kako osmisliti političko rješenje u tako složenom okolišu? Prvo, unatoč etničkim antagonizmima, niti jedna afganistanska etnička skupina ne traži neovisnost niti traži pripojenje nekoj od susjednih zemalja. Afganistanski Tadžici, npr., ne nadaju se pripojiti Tadžikistanu. Svi Afganistanci tvrde kako su Afganistanci i žele da ujedinjenu zemlju- uz udio moći za vlastitu etničku skupinu. Unatoč tome, nema preciznog popisa stanovništva koji bi pokazivao brojnost svake od skupina. Paštuni su možda najveća skupina, no vjerojatno ne i apsolutna većina. Drugo, ako se Sjeverni savez udruži s Paštunima u koaliciji, takav entitet mogao bi predstavljati afganistansku etničku raznovrsnost u dovoljnoj mjeri kako bi mogla početi funkcionirati stabilna vlada. Sporazum postignut u Rimu između Sjeverne koalicije i kralja u egzilu, Muhamada Zahira Šaha, dobar je znak. Kralj, Paštun iz Kandahara- iako mu je materinji jezik Perzijski- vjerojatno predstavlja kontinuitet afganistanske nacije. Taj je kontinuitet, kroz desetljeća sukoba i uništavanja, nestao iz Afganistana; kralj bi mogao biti jedini način povratka tog kontinuiteta. Međutim, Paštuni okupljeni oko kralja uglavnom su izbjeglice s veoma malo utjecaja u Afganistanu. Da bi bila učinkovita, vlada koja će na vlast doći nakon talibana treba i treći element: plemenske čelnike iz kandaharske regije. Najveći neposredni problem za takvu vladu u početku će biti slabljenje privrženosti južnih Paštuna, posebno kandaharskih, talibanima, a zatim i smanjivanje utjecaja Pakistana. Hoće li južni Paštuni podržavati talibane kada dođe do sukoba s SAD-om? Mnogi znakovi ukazuju na to da neće. Paštuni su u početku bili zadovoljni ponovnom uspostavom zakona i reda koje su proveli talibani kao i paštunskim režimom u Kabulu. Uskoro su, međutim, mnogi postali uznemireni zbog talibanskog ekstremističkog stava prema plemenskim običajima i zbog toga što ih se sililo na ulazak u redove vojske i što im se branilo uzgajati mak za opijum u vrijeme duboke gospodarske krize. Konačno, sve veća ideološka radikalizacija talibanskog čelnika, mule Muhamada Omara, u suprotnosti je sa sve raširenijim raspoloženjem koje je protiv ideologije u Afganistanu. Tijekom protekle godine, mula Omar sve se više izolirao. Nije se sastao s talibanskom vladom u Kabulu i izolirao se u Kandaharu vladajući putem uskog kruga lokalnog klera i stranih radikala koje predvodi bin Laden. Mnoge odluke donesene u 2000. i 2001. nose osobine tog radikalnog utjecaja: uništavanje Budinih kipova u Bamijanu, zahtijevanje od pripadnika drugih vjerskih zajednica da nose posebna obilježja i hapšenje stranih humanitarnih radnika zbog širenja Kršćanstva. Sve veći utjecaj 'Wahabija', kako ih nazivaju u regiji- što znači da je njihov koncept vjere zasnovan na puritanizmu službenog saudijskog Islama- među mnogim Afganistancima je stvorio nacionalistički otpor. Iako paštunska odanost talibanima u Afganistanu slabi, vjerojatno je i dalje jaka među 16 milijuna pakistanskih Paštuna koji žive duž pakistanske granice s Afganistanom. Pakistanski Paštuni pod velikim su utjecajem talibanskog fundamentalizma i drže mnoge ključne položaje u pakistanskoj vladi, vojsci i sigurnosnim službama. Pakistan već dugo koristi etnički i vjerski utjecaj na Afganistan, i pomoću paštunskog fundamentalističkog vojnog diktatora i političara Gulbudina Hekmatyara 1980-tih i putem talibana nakon 1994. godine. Ovu politiku pokreće pakistanska želja da koristi vlastitu paštunsku manjinu i druge Pakistance koji su skloni fundamentalizmu, kao sredstvo uvođenja Afganistana u svoje polje utjecaja. Ako je Pakistan sada spreman osloboditi se mule Omara i bin Ladena koji su postali teret, još će uvijek, slijedeći dobro uhodanu shemu, pokušavati promicati neku drugu vrstu paštunskog islamizma. Vjerojatno će nastojati potkopati koaliciju oko kralja i igrati na kartu navodne nesposobnosti Amerike da se uključi u izgradnju države na dulje vrijeme. Ako Pakistan bude prihvatio ovakvu politiku, ponovno će stvoriti uvjete koji su talibane doveli na vlast. Da bi Afganistanu dali pravu priliku za mir, utjecaj Pakistana mora biti ili dramatično izmijenjen ili agresivno smanjen. Amerika i njeni saveznici trebali bi ojačati koaliciju oko kralja potičući pridruživanje južnih Paštuna. Afganistan treba vratiti svim Afganistancima", piše Olivier Roy, autor knjige "Afganistan: From Holy War to Civil War' (Afganistan: od svetog do civilnog rata) i 'The New Central Asia' (Nova Srednja Azija).