IT 25.IX.-AVVENIRE- EUROPLJANI I SAD

ITALIJA AVVENIRE 25. IX. 2001. Europska sporost je zabrinjavajući znak "'Vi samo idite naprijed, mi ćemo vas slijediti. Bolje da budete oprezni. No nemojte se bojati, ako nam kažete što treba činiti, odigrat ćemo našu ulogu''. To je prilično nediplomatski sažetak onoga što je, u velikoj mjeri, Europa kazala Sjedinjenim Državama nakon tragične terorističke ofenzive protiv New Yorka. (...) U neboderima Twin Towers poginulo je nekoliko stotina građana Europske UNije, više od dvije stotine Britanaca, Nijemaca, Španjolaca, barem deset Talijana... Pred američkim gubicima to je manja brojka. Pa ipak je golema. Ne bi li za sve nas pokolj 400 europskih turista u turističkom naselju u Bangkoku ili isto toliko menagera s kontinenta na skupu u Torontu, imao razorni učinak? Što bi kazale i učinile vlade i EU? Da li bi imali istu nacionalnu koheziju, jednaku sposobnost da se okupimo oko institucija i njihovih predstavnika, vratiti se izvorima građanske vjere, korijenu otvorenog i solidarnog društva? To nisu retorička pitanja. Izazov tako razgranatog i organiziranog terorizma, koji god bio njegov obrazac, zahtijeva političke i sigurnosne odgovore. Obrana fizičke nepovredivosti svojih stanovnika prva je obveza svake države, koja svoj temeljni razlog postojanja i legitimnost nalazi upravo u toj zadaći. To nije, dakle, 'američki problem'. Promatrati sa strane, savjetovati oprez, držati fige znakovi su slabosti, ne samo vojne, nego i idejne slabosti i slabosti planiranja. Pa i 'snažan' odgovor NATO-a (po prvi je put pokrenut mehanizam koji predviđa obrambena ratna djelovanja za pomoć zemlji članici) pokvarena je tim nedostatkom: treba se potrčati u možebitnu pomoć Sjedinjenim Državama. (...) Nije toliko u pitanju spremnost da se vojno djeluje. Zanemarimo to jesu li strategije u ovim trenucima odlučene u Washingtonu najbolje i najpravednije, pa i moralno. Europska praznina sigurno ima politički, društveni i kulturalni karakter. Jednom kada 'gospodar terora' napadne neki neboder u našim gradovima, od Londona do Milana, od Pariza do Frankfurta, ispostavit će nam se odgovornost da 'nešto učinimo'. Ponavljamo: učiniti nešto ne znači nužno bombardirati Afganistan, štoviše... Ipak, i to se treba ponoviti, neophodno je imati neku strategiju, određeni pravac ponašanja. Kratkoročno i dugoročno. Je li to napad islamskog fundamentalizma protiv Zapada? Radi li se o samoorganiziranoj skupini kamikaza? Postoje li suučesništva autoritarnih vlada? Koji god bio scenarij, ako primijetimo novo izvanredno stanje Europska unija se treba mobilizirati i opremiti se kako bi se s njime suočila. Dosljednom, odlučnom vanjskom politikom i jednoglasno. (...) Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo kada bi Bush, ili neki njegov nasljednik, uspio izgraditi Štit koji bi učinkovito štitio Sjedinjene Države od krvoločnog terorizma, tako da bi utvrda Amerika mogla zatvoriti vrata i poslati svoj 'Bye Bye' nama Europljanima, ostavljenima samima pred nekim tadašnjim bradatim i podrugljivim Ben Ladenom. To nije scenarij koji trebamo željeti, no možda je došao trenutak da o tome ozbiljno razmislimo", piše Andrea Lavazza.