RFE 11. V. BALKANSKI JEZICI NERAZUMIJEVANJA

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 11. V. 2001. Balkanski jezici (ne)razumijevanja, prilog Branke Mihajlović uz suradnju dopisnika: Karmela Devčić (Zagreb), Budo Vukobrat (Sarajevo), Jugoslav Ćosić (Beograd), Žužana Serenčeš (Novi Sad), Gordana Borović (Podgorica), Valentina Čukić (Kosovska Mitrovica) i Nadira Avdić-Vllasi (Priština). Da li se na prostorima bivše Jugoslavije u tri države kojima je namijenjen ovaj program - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji ? pomiče granica jezične tolerancije? Da li je iza nas razdoblje u kojem je jezik korišten ne za sporazumijevanje već za razdvajanje? Kakvog je traga ostavio razdoblju u kojem su nastajali novi jezici u novim državama, u kojima su neki od tih novih jezika postajali jezici manjina? HRVATSKA Srbima u Podunavlju, Talijanima u Istri, Mađarima u Baranji, Česima u okolici Daruvara, svima njima omogućeno je da, primjerice, osobne dokumente dobiju uz hrvatski i na svom manjinskom jeziku. Zakon je u Hrvatskoj regulirao da veliki broj manjina u određenim gradovima i općinama ostvaruje pravo na službenu upotrebu svog jezika i to onda kada je neka nacionalna manjina u gradu ili općini većinsko stanovništvo. Pojašnjava načelnica Odjela za međunarodnu pravnu pomoć u Ministarstvu pravosuđa, Đurđa Alanović-Bojović: ALANOVIĆ-BOJOVIĆ: Ako neka općina ili grad uvede službenu uporabu manjinskog jezika, ona će koristiti dvojezični pečat, dvojezične natpisne ploče, nazivi ulica bit će napisani na dva jezika, zemljopisni pojmovi bit će napisani na dva jezika, a zatim i građanin se može obraćati svim tijelima na svom jeziku. Pitanje uporabe jezika bošnjačke manjine u Hrvatskoj za sada nije riješeno, ali upravo završeni popis stanovništva trebao bi pokazati brojnost i rasprostranjenost Bošnjaka u Hrvatskoj. O tome ovisi i mogućnost službene upotrebe bošnjačkog, kažu u Ministarstvu pravosuđa. Koliko srpska manjina u Hrvatskoj koristi svoj jezik i pismo, govori predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i član radne skupine za izradu ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Milorad Pupovac: PUPOVAC: Ako prođete područjima od Gorskog Kotora prema Dalmaciji i od Gorskog Kotora prema zapadnoj Slavoniji, nećete praktički nigdje naći oznake koje bi bile i na ćirilici i na latinici. Prava najviše imaju u istočnoj Slavoniji, gdje imaju zajamčeno i školovanje, osnovne i srednje škole i vrtiće. U drugim dijelovima Republike Hrvatske imamo dopunski studij srpskog jezika i kulture na zagrebačkom sveučilištu. Imamo naravno pokušaj formiranja dopunskih programa i dopunske nastave za djecu srpske nacionalnosti, ali na žalost zbog nedovoljne kooperativnosti i nedovoljne aktivnosti Ministarstva prosvjete i njihovih regionalnih ureda imamo samo nekoliko sredina koje su u stanju da te programe ostvare. Talijanski je desetljećima bio uz hrvatski službeni jezik u mnogim dijelovima Istre, ali statut Istarske županije, kojim se u Istri uvodi ravnopravnost hrvatskog i talijanskog, već tjednima izaziva brojne polemičke rasprave. U Ministarstvu pravosuđa kažu da županija ne može određivati hoće li se manjinski jezik ravnopravno uporabljati na području cijele županije, nego to svaki grad i općina rješavaju za sebe. Slučaj je došao i do Ustavnog suda. Saborski zastupnik talijanske manjine Fulio Radin komentira statut Istarske županije: RADIN: Ona ništa drugo praktički ne regulira, nego samo stavlja na papir ono što smo mi već prakticirali ovih zadnjih 7-8 godina, a to je da su u radu skupštine Istarske županije talijanski i hrvatski ravnopravni, što je bilo i cijelo ovo vrijeme. Svi dokumenti su i prije bili dvojezični i svako je mogao koristiti svoj jezik. To vrijedi i u komunikaciji građana prema svim tim ustanovama i institucijama županije. Sve se to prakticiralo i do sada. U Rijeci uz dječji vrtić na talijanskom postoje i tri osnovne i jedna talijanska srednja škola. Talijani imaju svoje škole i vrtiće i u Istri. Što je s medijima, znanstvenim i kulturnim ustanovama? RADIN: Talijani u Istri su imali i imaju jedne dnevne novine, i u Istri i u Rijeci jedan dvotjednik. Nemamo više vijesti na talijanskom jeziku na HRT-u, kao što smo nekada imali svakih 15 dana, nego u okviru Prizme, to je jedna emisija za manjine, ima i priloga na talijanskom. Na Radio Puli pola sata dnevno postoji program na talijanskom i na Radio Rijeci također pola sata. Imamo također znanstvenu instituciju Centar za povijesno istraživanje, talijansku dramu i tako dalje. - Koliko su srpski i ćirilica prisutni u medijima u Hrvatskoj? PUPOVAC: Mi smo imali na području istočne Slavonije jedan televizijski kanal. Na žalost zbog financijskih razloga to više ne funkcionira, ali četiri radijske stanice još uvijek funkcioniraju. U ostalim dijelovima Republike Hrvatske na žalost nema medijske predstavljenosti Srba u Hrvatskoj osim u obliku tiskanih medija. Srpska zajednica ima jedne novine koje izlaze u tjednom ritmu i jedan mjesečnik za društvena pitanja. Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina star je manje od godinu dana i manjine u Hrvatskoj ocjenjuju ga uglavnom dobrim. U pripremi je i ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Hoće li taj ustavni zakon donijeti neke promjene u korištenju jezika nacionalnih manjina? Milorad Pupovac je član radne skupine za izradu tog zakona: PUPOVAC: Ne, sigurno ne. Mi smo i smatrali da u tom području ne treba nekih značajnih promjena jer su sadašnja rješenja, po našem mišljenju, zadovoljavajuća, a kao što znate nije dovoljno samo usvojiti zakon, nego je potrebno da se političke organizacije ili jedinice lokalne uprave usmjere u tom pravcu da stvarno sva prava mogu biti ostvarena. Uz državne zakone, prava manjina reguliraju se i bilateralnim ugovorima. Hrvatska je do sada takve ugovore potpisala jedino s Italijom i Mađarskom, a u pripremi su i ugovori sa Slovačkom i Češkom, ali oni Slovacima i Česima neće donijeti nikakvo značajnije proširenje njihovih prava. * * * BOSNA I HERCEGOVINA Problem upotrebe manjinskih jezika u Bosni i Hercegovini kakvom ju je Bog ili Dayton dao, složenoj i po svemu nerazumljivoj, upitan je već po definiciji. Jednako je naime rizično odrediti atribut i subjekt manjinskim pravima, a prema demokratskim standardima nemoguće je baviti se u prostoru gdje su apsolutno reducirana prava konstitutivnih naroda koji su brojčano inferiorni ovisno o mjestu življenja. Upotreba njihovog jezika, jednog s tri varijante od tri s istom leksikografskom logistikom, tako se našla na istoj razini koju su legislativno i praktično drugdje govori nacionalnih manjina. Polovina ove države formalno-pravno još uvijek pripada Bošnjacima i Hrvatima, a ona druga Srbima, i naravno, službeno, njihovim jezicima. Nedavna odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti svih na svakom pedlju ove zemlje sugerira i nova rješenja u toj domeni. Prije zadnjeg vikenda ustavno povjerenstvo Republike Srpske došlo je do konsenzusa oko jednakopravnosti jezika koji se ovdje govore. Prema svjedočenju njenog prvog čovjeka Miroslava Mikeša, najviše teškoća bilo je oko pojma 'bosanski jezik'. MIKEŠ: Teškoće su nastale jer su predstavnici srpske strane insistirali na uporabi izraza bošnjački jezik jer se radi o Bošnjacima, a ne bosanski jezik jer to podsjeća na teritorijalni i regionalni pojam da se radi o Bosni kao državi, a ne kao naciji, pa su se onda Bošnjaci izjasnili da oni ne zahtijevaju tako nešto, već žele da se njihova nacija izjašnjava da govori bosanskim jezikom i onda se našao kompromis da su u službenoj uporabi srpski, bosanski i hrvatski jezik, gdje je srpski za srpski narod, bosanski za bošnjački narod i hrvatski za hrvatski narod. U Federaciji doduše taj korak još nije načinjen, ali barem u jednom njenom dijelu to se previše ne osjeća. Ministrica za obrazovanje i informiranje Sarajevskog kantona Esma Hadžagić kaže: HADŽAGIĆ: U ustavu koji još nije izmijenjen službeni jezici u Federaciji su bosanski i hrvatski. Dakle, i pored te ustavne odredbe ovdje nikada stvarno nitko nije pravio nikakve teškoće, počam od školskog sustava pa nadalje, za upotrebu sva tri jezika, dakle jezika naroda koji žive na ovome području. To stvarno nije problem, međutim kažem Vam da se to treba i ustavno učiniti službenim u ovom zahvatu koji, pretpostavljam, slijedi izmjena ovih entitetskih ustava u skladu s odlukom Ustavnog suda. Mora se međutim podsjetiti da u Federaciji nisu baš svi podložni tolerantnoj praksi, uočljivoj u Sarajevu ili Tuzli, na primjer. Tamo gdje je hrvatski živalj većinski i hrvatski je jezik svima materinji ili taterinji. To naravno nije određeno zakonom, ali jeste zakonitostima. Sarajevski pjesnik, Željko Ivanković, sugerira kako se ipak svi služimo jednim jezikom: IVANKOVIĆ: Što je to jezična norma bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ili pogotovo što bi bile prijelazne norme u našem govornom području koje evo u Bosni i Hercegovini ima jedva 3,5 do 4 milijuna stanovnika, tako da je sve još uvijek prenapuhano, od politike, od toga da se rat koji je završen vodi sada nekim drugim sredstvima, pa između ostalog i jezikom. Sa nešto naglašenijom odsutnošću tolerancije slično stanovište, a u vezi sa jezikom ili jezicima, iznosi banjalučki pjesnik Ranko Risojević. RISOJEVIĆ: Banjalučki Hrvati, banjalučki Srbi i banjalučki Muslimani (Bošnjaci, op. pr.) govorili su i govore jednako. Ako sada neko uvodi vlastitu normu to je loše, jer oni tako nikada nisu govorili. To je jedan papirnati jezik. Sada se također uvodi jedna norma bošnjačka koja će zahtijevati ovdje od Muslimana da govore jezikom koji nikada nisu govorili. Pisac i prevodilac u egzilu, Kolja Mićević: MIĆEVIĆ: Na pišem na srpskom svoju poeziju, međutim prevođenje povlači za sobom neke druge stvari i tu se ta naša raznovrsnost jezika vidi, a to je ono što je čarobno. Mi u tome vidimo samo mračnu stranu tih odnosa i ona je ubitačna i naravno veoma štetna, zlokobna čak. Ja vidim tu jednu raznovrsnost i ja ne pravim u tom slučaju više ni razliku između ekavskog i ijekavskog, iako pišem ekavski. Služim se ćirilicom, ali osobno me ne bi nitko mogao natjerati da objavim knjigu ako se isključivo mora objaviti na ćirilici. Bez obzira na stupanj tolerancije s kojom se jezičnom problemu ovdje prilazi, svi se slažu kako je, što je rekao Ivanković, jezik bio, a pomalo i ostao ratno sredstvo. Umjesto da se sporazumijevaju, nekima je služio da pokažu različitost i produciraju sve nove i nove nesporazume. HADŽAGIĆ: Naravno da je to jedan od rezultata naše sveukupne novije povijesti u zadnjih desetak godina, ali isto tako mislim da se ljudi polako vraćaju u ono što bi se reklo 'sam jezik', bez tih nekih političkih primjesa. Ja se apsolutno slažem s našim profesorima lingvistike, a posebice s profesorom Baotićem, koji tvrdi da se radi o jednom jeziku s nekoliko različitih jezičnih varijanti. Za kraj još jednom književnik Željko Ivanković koji kaže kako je jezik zajedno s vjerom i nacijom i njima pripadajućim mitovima uvijek bio najbolji medij za političku manipulaciju, ali ... IVANKOVIĆ: Rekao bih se stanje hladi i da ćemo ipak uploviti u neke mirnije, prije svega političke vode kada je u pitanju jezik, a onda će biti više prostora i da se jezik da ljudima struke da se oni njime bave. * * * SR JUGOSLAVIJA Kako je normativno regulirana uporaba jezika? Što se događa u stvarnosti? Kakvo je nasljeđe stare vlasti i u ovom segmentu? Govori Rasim Ljajić, federalni ministar za nacionalne manjine. LJAJIĆ: Može se reći da je, kao u sličnim drugim prilikama, zakonodavac predvidio rješenja koja bi se mogla označiti kao kompatibilna s međunarodnim standardima, ali na žalost kao i u drugim situacijama, politička praksa vrlo često to dematira, tako da mi imamo do sada jednu situaciju da postoji nesuglasje između normativnih rješenja i prakse, odnosno stvarnosti. Ocjena nezavisnih eksperata i nevladinih organizacija je oštrija. Oni ocjenjuju da je postojeća regulativa restriktivna u odnosu na ranija rješenja, a posebno na standarde iz Europe. Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose navodi karakterističan primjer: JANJIĆ: Novim zakonom je predviđena mogućnost da se imena gradova ispisuju i latinicom, ali nije dozvoljeno da se izvorno koriste manjinski jezici. Poznat je primjer sukoba oko Novog Sada. Novi Sad se po novom zakonu zove Novi Sad, s tim što se na mađarskom piše Novi Szad, a oni govore na mađarskom Ujividek. * * * Jedna od tri vojvođanske općine kojima je Ustavni sud naredio krajem siječnja da izmjene odredbu statuta o ravnopravnoj uporabi jezika je Subotica. Gradonačelnik Subotice Ištvan Ištvanović: IŠTVANOVIĆ: Učinjeno je tiho etničko čišćenje u administraciji. Tamo i gdje je bilo ranije omogućeno, sada nije. To je dug proces koji zahtjeva mnogo napora, rada i novaca, da se uspostavi mogućnost uporabe materinjeg jezika. Vojvodina je u razdoblju do dolaska Miloševića na vlast glasila kao harmonična višenacionalna sredina koja je mogla biti uzor i za neke europske susjede. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini je izgrađen pozitivan sustav ravnopravnosti pet službenih jezika: srpskog, mađarskog, slovačkog, rumunjskog i rusinskog. Doktor Tomaš Korhet, tajnik za manjinska pitanja: KORHET: U nekoj europskoj komparaciji u ovom području imali smo jednu uzornu praksu i naročito uzorne zakone. Stvarno je živjela neka praksa ravnopravnosti. A onda je došlo do preokreta. KORHET: Nakon dolaska Miloševića i ukidanja pokrajinske autonomije je ova politika jezične ravnopravnosti anatemizirana i došlo je do ukidanja zakonskih propisa koji su osiguravali ravnopravnost jezika. I 1991. godine je donesen srpski zakon o službenoj uporabi jezika i pisma i taj zakon je ukinuo mnoga od tih prava ravnopravne uporabe jezika. Iako je ostavljena mogućnost službene uporabe jezika nacionalnih manjina, ona je uz neka rješenja u praksi dovela do potpunog izumiranja manjinskih jezika na teritoriji Vojvodine. Dušana Janjića pitamo kako stvari s jezikom nacionalnih manjina stoje u stvarnom životu i u medijima. JANJIĆ: U stvarnom životu je kao što je i sve u Jugoslaviji: dosta zbrkano. Moglo bi se reći da je vođena generalna kampanja mržnje i razdvajanja, međutim ta kampanja je imala različite efekte kod različitih skupina. Na primjer, one skupine koje su prepoznate kao neprijateljske, kao što je albanska, nalaze se u mnogo težoj situaciji. U uporabu materinjeg jezika spada i pravo da vi vašu skupinu zovete i da je drugi moraju da poštivati i zovu njenim imenom, tako da je albanska manjina albanska manjina, a na RTS-u kada stiže vijest s Kosova, onda se kaže pripadnici albanske zajednice, a kada se govori o jugu Srbije kaže se 'Šiptari'. Janjić smatra da je društvo zrelo za uvođenje novih i čvrstih standarda za prekidanje stanja nesigurnosti i pravne neregularnosti. Saveznog ministra za nacionalne manjine Rasima Ljajića pitamo kada će ovo područje biti standardizirana i kada će republička zakonodavstva biti usklađena sa saveznim? LJAJIĆ: Mi smo u završnoj etapi izrade zakona o pravima pripadnika nacionalnih i etničkih zajednica i nastojimo ne samo da predvidimo prava koja će koristiti pripadnici nacionalnih i etničkih zajednica, već i stvoriti mehanizme za provođenje tih prava. U sklopu tih općih prava jeste i službena uporaba jezika nacionalnih manjina i mi predviđamo da na teritoriji jedinice lokalne samouprave, gdje tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u službenoj uporabi uz srpski jezik. Tu predviđamo također i da pripadnici manjina imaju pravo da dobiju dokumente na svom jeziku, u skladu s pravopisom njihovog materinjeg jezika, da se drugi osobni dokumenti izdaju dvojezično. Ja mislim da ćemo zapravo na taj način uskladiti našu regulativu sa suvremenim međunarodnim standardima. Jedno ovakvo rješenje je prihvaćeno i od strane Vijeća Europe i od strane OESS- a. * * * U Crnoj Gori se problem jezika manjina zapravo svodi na albanski jezik, jer je Albanaca u ovoj republici između 6 i 7 posto od ukupnog stanovništva. Jesu li su harmonični odnosi nacionalnih manjina i vlasti u Crnoj Gori vidljivi na jezičnom planu? Glasnogovornik Demokratske unije Albanaca i albanolog po struci Ferhat Dinoša: DINOŠA: U Crnoj Gori postoji zakon o ravnopravnoj uporabi albanskog jezika i pisma u sredinama u kojima je albansko stanovništvo većinsko, a to je konkretno Ulcinj. Vidjet ćete table i nazive institucija prvo na srpskom, a onda na albanskom. Imate pravo po tom zakonu da se obraćate institucijama na albanskom. Praksa je bila da se koristi latinica za ispisivanje albanskih imena, iako postoji posebno albansko pismo. A upisivanje učenika u dnevnik, ispisivanje svjedodžbi, radi se na tisuću modela za učenike na albanskom. Imate pravo obrane na sudu na albanskom i postoje tumači, ali se nema pravo upućivanja žalbe ili primanja presude na albanskom. Ja ne znam za takav slučaj. - Sudovi na albanskom jeziku ne postoje, je li tako? DINOŠA: Ne. Nema ni sudaca na razini republičkih sudova, a ni općinski sud u Podgorici nema ni jednog. U općini Podgorica sa 10 posto albanskog življa nema ni jedan jedini šalter gdje bi se Albanci mogli obratiti na svom jeziku. U Crnoj Gori ima 11 osnovnih škola u kojima se nastava dijelom ili potpuno održava na albanskom jeziku, međutim svi udžbenici nisu na albanskom i uglavnom su neadekvatni. Direktor Osnovne škole 'Mahmut Lekić' u Tuzima kraj Podgorice Petar Ivezaj: IVEZAJ: Te knjige su prevedene sa srpskog i na žalost prevedene su čak i prije više desetljeća. DINOŠA: Znam jedan podatak da se povijest od četvrtog do osmog razreda pokriva sa 111 minuta ili dva i pol školska časa ? za četiri razreda osnovne, a u srednjoj od 170 časova povijesti dvanaest je sati povijesti albanskog naroda. Albanski studenti iz Crne Gore u posebnoj su situaciji. Kako u Crnoj Gori nema fakulteta ni katedri na albanskom jeziku, uglavnom idu na studije u Prištinu ili Tiranu, a tamošnje diplome u Crnoj Gori nisu priznate. DINOŠA: Postoji spremnost da se to stanje uredi, znači da budu priznate diplome sveučilišta iz Albaniji i Prištine, čak bez nostrifikacije, nego uz jedan međudržavni sporazum, ali to za sada nije učinjeno ništa. A što je s informiranjem na albanskom jeziku? Na Televiziji Crne Gore redakcija za albanski jezik svakodnevno realizira deset minuta vijesti i jednom tjedno jednosatnu emisiju mozaičkog tipa. Državni crnogorski radio svakodnevno emitira desetminutne jutarnje vijesti i jednu polusatnu emisiju na albanskom, dok podgorički tjednik 'Polis' izdaje podlistak na tom jeziku. I neke lokalne i privatne radio-stanice, gdje ima albanskog življa, imaju program na albanskom, najviše sa 80 posto programa radio-stanica 'Mir' iz Tuzi. Ima i manjih lokalnih glasila na tom jeziku, ali je li to dovoljno? Pomoćnik crnogorskog tajnika za informacije Nikola Camaj: CAMAJ: Albancima ne trebaju ni emisije, ni glasila koja bi se isključivo prevela sa srpskog, odnosno crnogorskog jezika, jer Albanci razumiju taj jezik. Nama trebaju glasila da bi se uz materinji jezik mlade generacije obrazovale. Ako se traži samo informiranje na albanskom jeziku, to što dobivamo i udovoljava tome, međutim mi želimo i očekujemo da se učini i mnogo više, da recimo u sklopu televizije bude cjelodnevni program. - Je li se pokretala nekada inicijativa na tom planu? CAMAJ: Mi smo u nekakvoj etapi pregovaranja, pa bi možda u dogledno vrijeme mogli krenuti s takvim zahtjevom prema vladi, ali u svakom slučaju za tako nešto treba postojati potpora i parlamenta. Računamo da će albanske parlamentarne stranke dati svoju potporu u tom smjeru. * * * Na Kosovu je prva asocijacija kada je o jeziku riječ slučaj nesretnog vojnika koji je ubijen u Prištini samo zato što je njegov izgovor sličio srpskom. Bivši načelnik odjela Ministarstva prosvjete za kosovsko-mitrovački okrug Marko Radulović o srpskom jeziku na Kosovu kaže: RADULOVIĆ: Svaki jezik živi gdje živi narod koji njime govori, a tako je i sa srpskim jezikom na Kosovu i Metohiji. Zadržava se danas u mjestima koja su u okruženju i zadržava se u sjevernom dijelu Kosova i Metohije. Inače, srpski jezik je zajedno sa srpskim narodom protjeran. Radulović još kaže da se na zajedničkim sastancima Albanaca, Srba i međunarodne zajednice prioritet daje albanskom i engleskom jeziku. RADULOVIĆ: Je li to dio smišljene politike ili je to dio pokazivanja Srbima da oni nisu više građani prvog, ni drugog, nego čak trećeg reda ovdje na Kosovu, ne znam, ali zaista i to pitanje treba negdje postaviti na razgovorima koji se budu vodili. Jedan od službenih jezika na Kosovu, tvrde u UNMIK-u, je pored albanskog i srpski. Članovi nacionalnih zajednica imaju pravo komunicirati na svom vlastitom jeziku u svim općinskim organima i svim općinskim javnim službama. Tako stoji u uredbi UNMIK-a broj 2.000/45 od kolovoza prošle godine o samoupravi općina na Kosovu. Ima nekoliko jezika u UNMIK pravilniku o uporabi jezika u općinskim vlastima. Sastanci se vode na albanskom i srpskom jeziku, a u općinama gdje žive pripadnici zajednice čiji jezik nije ni albanski, ni srpski osigurava se prijevod, kada je potrebno, na jezik tih zajednica, kaže Susan Manuel, glasnogovornica misije UN- a, napominjući da se svi dokumenti tiskaju na albanskom i srpskom jeziku. Ali, ostavljena je mogućnost da se u općinski statut unesu i jezici drugih manjinskih zajednica čiji pripadnici žive u toj općini, dodaje Manuel. Srpski jezik se dakle na Kosovu nesmetano može upotrebljavati u etnički čistim sredinama. Evo kakva je medijska situacija: U glavnom gradu Kosova, Prištini, srpski možete čuti samo na Radio televiziji Kosovo, koja planira da se transformira u javni servis, i na multietničkom Radiju Kontakt u čijem programu se koriste i albanski i turski. Ukupno su na Kosovu registrirane 23 radio postaje koje svoj program temelje na srpskom jeziku. U sjevernom dijelu Kosova funkcionira 11 radio stanica, u centralnom dijelu pet, na jugu tri i u gnjilanskom kraju četiri stanice. Osim radio stanica na Kosovu, ali u mnogo manjem obimu, djeluju i tiskani mediji na srpskom jeziku. Nezavisni mjesečni list Kosovska polja pokušava pokrenuti i razviti komunikaciju međunarodne zajednice i kosovskih Srba, promovirati vrijednosti integracija, ali i informirati raseljena lica o tome što se zbiva u njihovom kraju. 'Glasnik Kosova i Metohije', novina je čiji je osnivač Eparhija raško-prizrenska. Uz taj list se srpsko stanovništvo može informirati o aktivnostima i stavovima Srpske pravoslavne crkve. S obzirom da je na Kosovu zbog jezičke netolerancije većinskog albanskog stanovništva opasno govoriti srpski jezik, bolje ne prolaze ni neki drugi koji se od srpskog ne razlikuju mnogo. Najviše su zbog toga stradali Bošnjaci koji ne žive u enklavama, a ne znaju albanski jezik. Stanje je najteža u Prištini. Užasavanje je izazvalo umorstvo Džemajila Gasonina na tržnici zbog toga što je progovorio bosanskim jezikom. O tome profesor Rabija Hadžialjević- Mehmeti kaže: HADŽIALJEVIĆ-MEHMETI: Nakon rata mnogi pripadnici albanskog većinskog naroda nerado čuju manjinske jezike. Teško se prilagođavaju u Prištini oni koji su došli iz seoskih sredina gdje se govorio bosanski jezik, koji je sličan njima nepodnošljivom srpskom. Zbog te sličnosti Bošnjacima koji nisu bili u sukobu s Albancima je ograničena uporaba svog jezika, iako se u osnovnoj i srednjoj školi nastava i dalje održava i na bosanskom jeziku. Bez obzira što je već počela nastava na bosanskom jeziku, u statutu općine to još nije uvedeno kao jedan od službenih jezika. Takvih teškoća ima i turska zajednica, s obzirom da i kod njih postoji taj sličan problem. Kod njih se također održava nastava na turskom jeziku, međutim uporaba jezika na službenoj razini nije moguća. (RFE)