IHT 19. IV. STRAH OD JAKOGA BERLUSCONIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. IV. 2001. Italija kao Rusija: vraćanje državnoj kontroli televizije "Međunarodna zajednica veoma je zabrinuta zbog uspješnog preuzimanja neovisne televizijske postaje NTV od strane Putinove vlade. No o odlučnosti talijanskih birača da dopuste isto stanje u Italiji, u sklopu koje bi i državna i privatna televizija bile pod direktnom ili indirektnom kontrolom čelnika vlade, nije se govorilo mnogo. Takova centralizacija i politizacija kontrole nad nacionalnom televizijom bila bi nečuvena u demokratskoj zemlji koja je članica Europske Unije i NATO-a. NTV u Rusiji, koji je stvorio Vladimir Gusinski, jedan od tzv. oligarha te zemlje, razvila je najvažniju organizaciju za neovisne vijesti u zemlji. Jedina je, zapravo, temeljito izvješćivala o ratu u Čečeniji i kritički izvješćivala o sve autokratskijem upravljanju predsjednika Vladimira Putina. Odmazda vlade je, izgleda, uspješna.(...) Italija bi, u međuvremenu, trebala održati nacionalne izbore početkom slijedećeg mjeseca. Ankete upućuju na pobjedu konzervativnog političkog saveza koji je osnovao poslovni čovjek i bivši premijer, Silvio Berlusconi, koji je, prema časopisu 'Forbes', ujedno i 14. najbogatiji čovjek na svijetu. Njegovo bogatstvo počiva na tri osnovne privatne televizijske postaje u Italiji, koje su sada dio konglomerata koji uključuje i izdavaštvo i financije. Prije ovoga bio je trgovac nekretninama a nagađalo se i o sumnjivim načinima njegovog bogaćenja. Te insinuacije on sam odlučno niječe, tvrdeći kako je žrtva ljevičarske urote optužujući RAI, talijansku državnu televizijsku mrežu, da mu se otvoreno suprotstavlja. Kao premijer, imao bi indirektnu kontrolu nad RAI-em. Talijanski suci za prekršaje podigli su brojne optužbe protiv njegovih tvrtki, no svi su slučajevi završili ili rješenjem optužbe ili odbacivanjem optužbi. Ipak ga, međutim, čeka suđenje na temelju optužbi za korupciju. Do sada, kritike upućivane Berlusconiju kod kuće i u inozemstvu bile su usmjerene uglavnom na njegov odabir političkih saveznika: Umberto Bossi, bivši separatist Sjeverne Lige, i Gianfranco Fini, čija stranka korijene ima u talijanskom poslijeratnm neofašističkom pokretu. Kritičari su napadali i program koalicije koji se protivio imigraciji. Neki političari u Europskoj Uniji tvrde kako bi trebali bojkotirati ili na drugi način izolirati Italiju ako ova izabere vladu koja će uključivati ljude koji se protive imigraciji imalo većih razmjera ili misle da bi talijansku kršćansku kulturu trebalo braniti od utjecaja islamskih imigranata iz Sjeverne Afrike i s Balkana. Ti ljudi tvrde kao bi zemlje EU-a trebale prema Italiji postupati kao što su postupali prema Austriji prošle godine, kada je stvorena vlada koja je uključivala desničarsku Slobodarsku stranku Joerga Hidera. Bojkot EU-a nad Austrijom nije promijenio politiku u toj zemlji i rezultirao je tek nerviranjem austrijskih birača. Desničarska koalicija ipak je uvjerljivo poražena na općinskim izborima koji su održani 25. ožujka u Beču. Haiderova Slobodarska stranka (...) dobila je tek 20 posto glasova, dok je oporba, Socijalisti i Zeleni, bila veliki pobjednik. Sam Haider bio je najveći gubitnik, jer je tijekom bečke kampanje koristio otvoreno antižidovsku taktiku koja mu se osvetila. Kako sam pristalica američkog stava glede slobode političkog izražavanja, u sklopu kojeg se luči zalaganje za neko pitanje od samog djelovanja, uvijek sam tvrdio da je bolje ekstremistima dati na slobodu da sami sebe poraze, sve dok su u okvirima zakona. Zapadnoeuropski establishment sklon je nametati europski oblik političke korektnosti glede slobode govora desnice. Ovo je savršeno razumljivo u svjetlu nacističkog iskustva, no u praksi daje subverzivni glamur stavovima s kojima bi se bilo bolje obračunati izravnim pobijanjem. A ovo često rezultira i potiskivanjem iskrenih raspri glede osjetljivih pitanja, kao što je imigracija. Niti u Europi ni u SAD-u ne bi trebalo automatski smatrati 'rasističkim' ako se doktrina multikulturalizma dovodi u pitanje ili, pak, pitanje da li je politika koja potiče kulturološki različitu imigraciju opravdana iskustvom nedavnih desetljeća. S druge strane, u Europi ili drugdje, izgleda, ne postoji prevelika briga glede očite voljnosti Talijana da osnovne nacionalne novinske i informacijske institucije, talijanske javne i privatne televizijske postaje, dođu pod utjecaj jednog čovjeka čija prošla djela u poslovanju i politici ne potiču na veliko povjerenje. (...) Samo u slučaju da se Berlusconijeve tri privatne televizijske postaje i vodeća izdavačka kuća koju kontrolira prodaju provjereno neovisnim vlasnicima sloboda informacija u Italiji bi bila zajamčena. A kako sada stvari stoje, u Italiji će nastati koncentracija moći nad informacijama koja ne postoji niti u jednoj drugoj zapadnoj demokraciji", piše William Pfaff.