IHT 4. IV. RAKETNA OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4. IV. 2001. Kako izbjeći paradoks raketne obrane "Povratak Donalda Rumsfelda, čovjeka čiju predanost zamisli raketne obrane nitko ne može dovesti u pitanje, u Pentagon uskoro će nas natjerati da se suočimo s jednim paradoksom. Zapad mora izgraditi sistem raketne obrane kako bi se zaštitio. Pa ipak, izgradnja tog sistema mogla bi izazvati upravo onu opasnost koju Zapad nastoji izbjeći. Zbog čega takav sustav treba biti izgrađen? Globalni prozor kroz koji ćemo biti dostupni svima kome padne na pamet poslati raketu uskoro će biti velik poput čitave Azije, kontinenta na kojem sve vrvi od nuklearnih sila, od Izraela (...), do Iraka, Irana, Pakistana, Indije, Kine i Sjeverne Koreje. Prijetnja Europi je ozbiljna. Njemačka Federalna dojavna služba vjeruje kako će Irak moći početi prijetiti europskim gradovima nuklearnim raketama do 2005. godine. U SAD-u, pak, odbor stručnjaka za obranu koje predvodi Rusmfeld prije nekoliko je godina izvršio reviziju visokopovjerljivih podataka i zaključio kako bi i tako siromašna zemlja kao što je Sjeverna Koreja za pet godina mogla predstavljati stratešku prijetnju čitavoj Americi. Općenito gledajući, američki republikanci su bili oni koji su izveli analizu posljedica života u nestabilnom svijetu u kojem sve vrvi od oružja. Predsjednik George W. Bush je bio taj koji se suprotstavio voljnosti liberala da opstanak američkih gradova ostave na milost i nemilost dobre volje ili razuma čelnika u Bagdadu, Teheranu i Pjongjangu. Bush očito brine da će američke obitelji izgubiti 'četvrtu slobodu' Franklina Roosevelta- oslobođenost straha. Međutim, američki liberali i europski čelnici bolje razumiju drugu polovicu paradoksa. Shvaćaju da bi sam proces izgradnje takovog sistema isprovocirao Moskvu, Peking i druge vlade da razviju nove načine dopremanja smrtonosnih udaraca u gradove Zapada. Kao i svi paradoksi, i ovaj se može razriješiti samo dovođenjem u pitanje naših ključnih pretpostavki. Došlo je vrijeme za radkalnu promjenu smjera kada je u pitanju naš način razmišljanja glede obrane. Novi pristup, oslobođen prošlih ideoloških borbi, mogao bi otvoriti povijesnu priliku za Busha. Mogao bi kombinirati najbolje zamisli i pristalica i kritičara raketne obrane. Sve do sada, na raketnu obranu gledalo se kao na antitezu kontroli oružja, kao na pristup koji će zategnuti američke obrambene odnošaje s njenim saveznicima, u isto vrijeme prikazujući američku vojnu opremu opasnijom. Sve to bi se promijenilo, međutim, da Bush odluči podjelu tehnologije raketne obrane učiniti središnjim dijelom svoje vanjske politike. Mogao bi navesti neke primjere nalik ovoj svojoj zamisli koji datiraju od ranije. Predsjednik Bill Clinton dao je za naslutiti kako bi bio voljan dijeliti obrambenu tehnologiju s Moskvom. Mnogi konzervativci zaboravljaju da je predsjednik Reagan otišao još i dalje, jer je bio voljan odbaciti zastrašivanje uz pažljivo taktiziranje. Takav bi sporazum mogao ublažiti paranoju Moskve dok ju financijski pritisci budu prisiljavali da radikalno smanji svoje strateške raketne snage. Kini bi mogao ponuditi put do sigurnosti i to uz izbjegavanje opasne i skupe utrke u naoružanju sa SAD-om. Vjerojatno je da će i Rusija i Kina u početku na takvu ponudu reagirati prijetnjama i bijesom. Usprkos takovom snažnom protivljenju, zajedno s već tradicionalnom skepsom naših saveznika, čelnici SAD-a trebali bi biti ujedinjeni i čvrsti, koristeći moć strateškog obrambenog koncepta kako bi potaknuli ove zemlje na pregovaranje. Ključno pitanje: s vremenom, hoće li istočne sile naposljetku pristati na pregovore? Bush bi trebao zapamtiti da je sama prijetnja strateške obrane Sovjetski Savez prisilila da se pridruži pregovaračkom stolu 1980-tih godina. I na kraju, neumorna borba za postizavanje sigurnosti vjerojatno će i druge svjetske sile prisiliti na to da prihvate podjelu obrane. Oni koji ovo nisu prihvatili uskoro će postati sve manje važni zaštićenim silama, istovremeno postajući opasni jedni za druge. Oni koji nam se pridruže uživat će sigurnost jednaku onoj SAD-a i njenih saveznika. Sljedeći predsjednik mogao bi proširiti zamisao o strateškoj obrani van domene raketne obrane, na dijeljenje dojavne službe, opreme za rano alarmiranje, tehnologiju pogranične obrane i carinske pretrage, kao i suradnju u antiterorističkim nastojanjima. Takva sigurnosna suradnja čovječanstvu bi omogućila da se bavi promišljanjem ultimativne vizije liberalne diplomacije, globalne kontrole a možda i eliminacije oružja masovnog uništenja. Za paradoks raketne obrane postoji samo jedno rješenje. Bush bi trebao pomiriti zagovornike čvrstih stavova s idealistima, prisilne poticaje obrambene tehnologije s najvišim idealima američkog internacionalizma", piše Mark. W. Davis.