SLOV. DELO 19. III. - DRNOVŠEKOVA RUKAVICA RAČANU DELO-GORAZD BOHTE

SLOVENIJA DELO 19. III. 2001. Drnovšekova rukavica Račanu "Slovenski premijer Janez Drnovšek za otvorena pitanja sa susjednom Hrvatskom najavljuje međunarodnu arbitražu ako pregovori u idućih nekoliko mjeseci ne donesu konkretne rezultate. Predsjedniku vlade očito je dosadio dugotrajni pat-položaj i želi sporove ili uistinu prenijeti na strane arbitre ili pak 'arbitražnom prijetnjom' dati nov zamah pregovorima. Drnovšekov tajming za novu akceleraciju u rješavanju slovensko- hrvatskih sporova je dobar. Otvorena su pitanja naime zadnjih godina stalno nekako bila gurnuta u stranu budući da je jedna ili druga država bila u predizbornom razdoblju jedne ili druge vrste. A ako ove i iduće godine ne bude nikakvog proboja, onda bi se takav ciklus u cijelosti mogao ponoviti. Stručnjaci, npr. dr. Bojko Bučar, upozoravaju doduše da je deset godina za rješenje granice i druga teška pitanja vrlo kratko razdoblje i da su brža rješenja većinom posljedica rata odnosno odnosa pobjednik-poraženi. To je istina, ali je istina i to da Slovenija i Hrvatska zbog Europske unije imaju vrlo ozbiljan dodatni motiv da te stvari ipak što brže reguliraju ako se može. Najveći problem u spornim pitanjima koja su inače sama po sebi komplicirana jest u velikoj političkoj odgovornosti koja bi pratila svako kompromisno rješenje. Drukčija rješenja zapravo nisu ni moguća. Pa tko bi na ovoj ili onoj strani želio, po mogućnosti cijelog života, slušati kritike o nacionalnom izdajstvu i rasprodaji svetog domaćeg tla (ili mora). S tog su vidika međunarodni instrumenti za rješavanje sporova dobrodošli budući da skidaju dio tog tereta s pleća političara. To je jedan od razloga zbog kojih se države u sporu često odlučuju za medijaciju odnosno posredovanje treće strane koja sadrži i njezine vlastite prijedloge za rješenje spora. Dobra strana medijacije za države u sporu jest u tome da ih ona ničim ne obvezuje. Slaba je strana tog odlika međunarodnog posredništva u tome da često ne dovede do rješenja, posebice kad je riječ o sporu kompliciranom s aspekta međunarodnog prava i sporu s velikim političkim ulozima. Slovenija i Hrvatska već su koristile medijaciju u vezi sa sporom oko morske granice. S tihom privolom američke vlade za medijatora su angažirale nekadašnjeg američkog ministra obrane Williama Perryja. Perry, koji se smatra velikim prijateljem obiju država, je posjetio teren, razgovarao je s obje strane i relativno brzo zaključio da se radi o teškom, sadržajno zahtjevnom međunarodnom sporu koji je uz to još i do krajnosti ispolitiziran. Ukratko, riječ je o vrućem krumpiru kojega je najbolje pustiti na miru. Morska granica vjerojatno uistinu predstavlja najteži orah, kako u pogledu međunarodnog prava, tako s aspekta politike, ali komplicirana su i ostala pitanja. Međunarodna arbitraža - koja se kao oblik izlaza na slučaj krajnje nevolje ili latentne prijetnje u vezi sa slovensko-hrvatskim sporovima spominje već neko vrijeme - bitno se razlikuje od medijacije. Arbitraža za rješenje nekog problema upotrijebi i interpretira pravo, a i vezana je na pravni okvir i njegova ograničenja. Arbitražno rješenje znači naime aplikaciju prava na konkretan slučaj. Uz to, arbitražna presuda je obvezatna i mora se izvršiti. Sve drugo je otvoreno - države u sporu same izabiru arbitre, uz to arbitraža može biti ad hoc (dvije države zaključe ugovor) ili pak institucionalizirana (dvije se države obrate na stalni arbitražni organ). Budući da je arbitražna odluka vezana na pravo, ona ne može biti predmetom političkih pregovora. Kad se države u sporu odluče za arbitražu, onda to za njih na određeni način znači i smanjivanje manevarskog prostora u pregovorima, osobito zbog toga jer presudu treba izvršiti. Zbog tih ograničenja, kad političari govore o arbitraži to ne znači da misle sasvim ozbiljno. S druge strane, kad se odluče za arbitražu, to uvijek znači da su se pregovori iscrpili i da su u slijepoj ulici. Za dvije mlade države koje kucaju na vrata Europske unije bilo bi svakako bolje kad bi svoje sporove, koji imaju izvorište iz vremena suživota u nekadašnjoj zajedničkoj državi, uspjele riješiti same, pregovorima. S druge je pak strane i arbitraža vjerojatno bolja od stanja u kojemu neriješeni sporovi i dalje truju dvostrane odnose i otežavaju uključivanje u EU. Očigledno je da je tako počeo razmišljati i Drnovšek, a on je inače dugo bio naklonjen ideji da se rješenje sporova s Hrvatskom odgodi ako se već oni ne mogu riješiti na brz i relativno bezbolan način. Hrvatskom premijeru Ivici Račanu arbitražno rješavanje sporova sa Slovenijom nije previše blisko. On bi mnogo radije bio za to da se do rješenja dođe bilateralnim pregovorima. No, drugo je pitanje da li on uistinu misli kako je to realno ili u tome vidi prvenstveno sredstvo za pritisak na Sloveniju. Jer, Slovenija je bliže učlanjenju u EU, pa je zato - barem u tom pogledu - ranjivija. Račan i predsjednik hrvatske države Mesić nisu idealni sugovornici za Sloveniju kad je riječ o rješavanju najtežih pitanja. Domaći im desničarsko-nacionalistički krugovi i bez Slovenije spočitavaju sve moguće, od svjedočenja pred haaškim tribunalom (Mesić), do neokomunističkog ljevičarskog internacionalizma (Račan). Po svoj su se prilici i zato do sada u svom odnosu prema Sloveniji pokazali kao vrlo čvrsti pregovarači. Međunarodna arbitraža ima još jednu osobinu. Ako jedna strana naime nudi arbitražu, a druga ju ustrajno odbija, onda je potonja strana u neugodnoj situaciji jer time prešutno gotovo priznaje da u sporu ne raspolaže najboljim pravnim argumentima. A sve je do nedavno upravo hrvatska strana bila ona koja je opetovano spominjala arbitražu. To je dodatan razlog zbog kojega će Zagreb vrlo teško ignorirati bačenu rukavicu Drnovšeka," zaključuje Gorazd Bohte.