US-RU-supersile-savezi-diplomati-Politika US-14.III WASH.TIMES- RUSI, NATO I EUROPA SJEDINJENE DRŽAVETHE WASHINGTON TIMES14. III. 2001.Ruska šahovska igra "(...) Kada bi došlo do ključnih strateških pitanja, tijekom prvog desetljeća
nakon hladnog rata, Jeljcin nije uvijek dobro igrao svoje karte. Na područjima gdje je njegov lukavi vanjski ministar, i kasniji predsjednik vlade, Jevgenij Primakov bio stručnjak, primjerice Irak i bliski i srednji istok, Rusi su se prilično uspješno uplitali u američke planove. Kada bi došlo do Europe, međutim, Jeljcinove vlade nisu bile sposobne zaustaviti sve veće traženje istočnih i srednjoeuropskih država za postizanje bližih gospodarskih i vojnih veza s Europskom UNijom i NATO-om.1999. NATO je prihvatio tri nove članice po prvi puta, u više od jednog desetljeća, koje su bile bivše članice Varšavskog pakta, unatoč ljutitih ruskih prigovora. Rusi nisu bili u stanju iskoristiti ni sporazum NATO-Rusija iz 1994., koji je davao Rusima ulogu savjetnika u NATO-a. Ruska vlada, nakon mnogo kašnjenja, tek je ovoga mjeseca dopustila glavnom tajniku NATO-a Gergeu Robertsonu da predsjedava otvaranju NATO-ovog ureda za vezu u Moskvi, čije su obje sobe iznajmljene u belgijskom
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON TIMES
14. III. 2001.
Ruska šahovska igra
"(...) Kada bi došlo do ključnih strateških pitanja, tijekom prvog
desetljeća nakon hladnog rata, Jeljcin nije uvijek dobro igrao
svoje karte. Na područjima gdje je njegov lukavi vanjski ministar,
i kasniji predsjednik vlade, Jevgenij Primakov bio stručnjak,
primjerice Irak i bliski i srednji istok, Rusi su se prilično
uspješno uplitali u američke planove. Kada bi došlo do Europe,
međutim, Jeljcinove vlade nisu bile sposobne zaustaviti sve veće
traženje istočnih i srednjoeuropskih država za postizanje bližih
gospodarskih i vojnih veza s Europskom UNijom i NATO-om.
1999. NATO je prihvatio tri nove članice po prvi puta, u više od
jednog desetljeća, koje su bile bivše članice Varšavskog pakta,
unatoč ljutitih ruskih prigovora. Rusi nisu bili u stanju
iskoristiti ni sporazum NATO-Rusija iz 1994., koji je davao Rusima
ulogu savjetnika u NATO-a. Ruska vlada, nakon mnogo kašnjenja, tek
je ovoga mjeseca dopustila glavnom tajniku NATO-a Gergeu
Robertsonu da predsjedava otvaranju NATO-ovog ureda za vezu u
Moskvi, čije su obje sobe iznajmljene u belgijskom
veleposlanstvu.
Posebice je uključivanje Poljske, susjeda ruske vojne enklave
Kalinjingrada, bilo ponižavajuće. Ako će se bilo Poljska ili Litva,
susjed Kalinjingrada na sjeveru, pridružiti NATO-u, upozorili su
Rusi, posljedice po baltičku regiju bit će katastrofalne. I što se
dogodilo? Zapravo ništa, osim što su Rusi izgledali prilično
smiješno.
Kao što je prošlog tjedan objasnio zamjenik ruskog ministra
vanjskih poslova, Andrej Federov na konferenciji centra za
sigurnost i međunarodne studije, Rusi se uistinu ne želi opet naći u
toj situaciji. Iako znaju da ne mogu zaustaviti širenje NATO-a,
Rusi jako žele utjecati na njegov tijek i odrediti svoje mjesto u
arhitekturi europske sigurnosti. Prvi cilj ovoga puta je
sprječavanje baltičkih zemalja da se pridruže NATO-u u slijedećem
krugu širenja, što bi se moglo dogoditi 2002.. Prema Federovu, Rusi
bi htjeli odgoditi bilo kakvu odluku o Baltiku do 2005., što se
podudara s rokom za rusku monetarnu uniju s Bjelorusijom. Unija s
Moldavijom će nedvojbeno biti slijedeći cilj, a iza toga s
Ukrajinom, stvarajući jak Euroazijski blok.
Dodatna ruska zabrinutost je ta da sada imamo administraciju SAD-a
koja je odlučna ići naprijed s proturaketnom obranom, što Ruse
brine gotovo koliko i širenje NATO-a. U još slabijem položaju od
svog prethodnika, Putin će se morati osloniti na svoju pamet i
taktike koje je naučio u KGB-u, a oboje bi mu moglo očajnički
trebati.(...)
Glede proturaktne obrane Putin je bio prilično kreativan, igrajući
na strahove i brige Europljana koji se protive američkim planovima.
(...) Pod Putinom Rusi će sigurno naći druge načine da rade na
podjelama u američko-europskom savezu. Dok to čine, mi ćemo morati
prepoznati što rade i ne dopustiti sebi da budemo skrenuti od naših
legitimnih i važnih ciljeva.", piše Helle Bering.