RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 15.3.01.RUSKA VANJSKA POLITIKA-IRAN

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 15. III. 2001. Ruska vanjska politika: iranska provjera "Posjet iranskog predsjednika Hatamija može biti prekretnica ne samo u rusko-iranskim odnosima, već može ozbiljno utjecati na odnose između Rusije i Sjedinjenih Država, budući da su zadnjih godina izravni rusko-iranski odnosi bili zapravo derivacija rusko- američkih odnosa. Gotovo na svim susretima povjerenstva Gore- Černomirdin i drugih ruskih premijera s američkim dopredsjednikom, postavljalo se pitanje o rusko-iranskim odnosima, osobito o rusko- iranskoj suradnji na području nuklearne energetike i vojno- tehničke suradnje. U prigodi susreta na najvišoj razini između ruskog i američkog predsjednika, također se uvijek raspravljalo o rusko-iranskim odnosima. Tako se ruska politika prema Iranu donekle vodila s osvrtom na SAD. Prošle je godine predsjednik Putin pokušavao vratiti Rusiji subjektivitet u međunarodnim odnosima, dati dostojno mjesto našoj državi u međunarodnoj zajednici, postići veću uvjerljivost i slobodu manevra u vanjskoj politici. Ipak, istini treba pogledati u oči i priznati da smo se u zadnjih deset godina u rusko-američkim odnosima našli ne samo u položaju u kojem je bila Finska naspram Sovjetskog Saveza, već u položaju Poljske, Bugarske ili Čehoslovačke, čiji su se odnosi s SSSR-om temeljili na 'Brežnjevljevoj doktrini'. Mislim tu na činjenicu da je, sukladno zamisli o 'finlandizaciji', finsko čelništvo imalo ograničen suverenitet, ali samo u vanjskoj politici, pa su Finci svoju vanjsku politiku doista vodili gledajući na Moskvu. Dok je 'Brežnjevljeva doktrina' pretpostavljala upletanje Sovjetskog Saveza ne samo u vanjskopolitička pitanja, već i u unutarnjopolitičke procese bivših socijalističkih zemalja. Ona je zadala vrlo stroge parametre u sklopu kojih su djelovale vlasti bivših socijalističkih zemalja. Zadnjih smo godina svjedoci dosta jakog nadzora SAD-a nad ruskom unutarnjom politikom, kada američka uprava izravno i preko međunarodnih financijskih ustanova očituje svoje želje kako o glavnim problemima gospodarskog razvitka, tako i razvitka ruskog unutarnjepolitičkog procesa. Još je veća ograničenja američka uprava htjela nametnuti ruskom vanjskopolitičkom djelovanju. (...) Globalizaciju međunarodnih odnosa u Washingtonu shvaćaju kao jačanje uloge SAD-a u međunarodnim odnosima, kada Sjedinjene Države preuzimaju odgovornost za sudbinu svijeta, sami određuju politiku koju treba provoditi prema ovim ili onim zemljama, koga treba nagraditi, a koga kazniti. Takvo je ponašanje sve očitije, napose nakon dolaska na vlast republikanske uprave čiji su politički stratezi na još očitijem pravcu jednostranog djelovanja u međunarodnoj politici. (...) Dakako da u nastalim okolnostima Rusija nije zainteresirana za stvaranje novih crta razdvajanja u svijetu, za povećanje napetosti između Moskve i Washingtona. Istodobno, Rusija se ne može pomiriti s tim da se zbog ograničenja 'Brežnjevljeve doktrine' koje je Washington nametnuo Moskvi, odrekne subjektiviteta u međunarodnim odnosima i jačanja uloge i ugleda u svijetu. Ipak, Rusija mora vrlo aktivno surađivati s Iranom. To više ako se ima na umu da je Iran za Rusiju strateški saveznik na dvama pogibeljnim i za Rusiju najosjetljivijim područjima, na kojima inače ima mnoštvo međuetničkih i međudržavnih sukoba, gdje se bitno može promijeniti čitava geopolitika i drugačije organizirati prometni koridori i robni tokovi. Riječ je o Srednjoj Aziji, gdje Rusija uspješno surađuje s Iranom na sprječavanju širenja sukoba u Afganistanu i u Tadžikistanu, i prenošenja tih sukoba na područje Uzbekistana i Kirgizije te o Kavkazu, gdje je iranski čimbenik vrlo važan za postizanje stabilnosti na tom području. (...) Danas se stječe dojam da u izboru između integracije i prilagodbe, američka uprava daje prednost zamisli o prilagodbi država kao što su Rusija, Iran, Irak, a možda i Kina, Indija i niz drugih. To znači da veze s tim zemljama, njihove državne interese, njihove brige i probleme Washington neće ozbiljno uzeti u obzir pri donošenju odluka koje se tiču interesa tih zemalja. Oni se moraju prilagoditi novom svijetu po strogo određenim američkim uvjetima, kao pobijeđene zemlje o čijim interesima nitko ne želi voditi računa, uz uvjete koji će im se propisati. To je vrlo opasna politika koja u slijepu ulicu gura mnoge zemlje u svijetu i koja će, jamačno, pridonijeti većem nezadovoljstvu tih lupeških država zbog slične bezobzirne nadmoći Washingtona na međunarodnom polju. (...) Ne bude li Rusija mogla samostalno, bez osvrtanja na Washington voditi politiku s Iranom, Moskva će, nedvojbeno, izazvati nepovjerenje Teherana u svezi sa sigurnošću, budućnošću i predvidljivošću rusko-iranskih odnosa, što će prisliti Iran da nađe druge partnere u svijetu koji će manje gledati na Washington u ostvarenju trgovinsko-gospodarske i vojno-tehničke suradnje. (...) Ako današnja globalizacija dovede do posvemašnje prevlasti SAD-a u svijetu, bit će puno postupaka poput bombardiranja Jugoslavije i Iraka. Očito je da nova američka uprava u skoroj budućnosti neće ostati na tome. Osjećajući vlastitu nadmoćnost, ona će uvijek biti u iskušenju da u odnosima sa zemljama koje nisu integrirane u zapadnu zajednicu, preuzme ulogu tužitelja, suca i krvnika. Zato je u interesu samog SAD-a nužno da u svijetu postoje snage izvan nadzora Washingtona, ne da bi bile protiv SAD-a ili da bi mu nanijele štetu, već da bi spriječile samovolju jedine preostale velesile koja, nemajući nikakvih smetnja i zapreka na svom putu, može stvarati presedane u međunarodnoj politici. (...)", piše Andranik Movsevovič Migranjan, politolog i dopredsjednik zaklade 'Reforma'.