WT 5. III. GROZNIČAVI STRAH EUROPLJANA OD NOVIH AMERIČKIH RAKETA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. III. 2001. Traži se pojašnjenje "Uz Dicka Cheneya, Condoleezu Rice i Donalda Rumsfelda, predsjednik Bush okupio je momčad snova kada je u pitanju provedba programa raketne obrane koji je obećao tijekom kampanje. No, unatoč mnogim tvrdnjama koje idu u prilog provedbi plana, raketna obrana za Europljane je i dalje nepoznanica. Za nas je to, u najboljem slučaju, strateški koncept koji treba provesti, u najgorem - politički alibi za novoizabranog predsjednika. Jedan od razloga zbog kojih se cijeli svijet bavi nacionalnom raketnom obranom (NMD) jest taj da nitko točno ne zna o čemu SAD zapravo govori. Najmanja informacija, istinita ili ne, o namjerama nove uprave potiče nekontrolirane reakcije i među saveznicima i neprijateljima SAD-a. NMD je iz mnogo razloga nalik financijskim tržištima, gdje i najmanja količina nesigurnosti potiče nekontrolirano ponašanje. Projekt NMD zapravo još nije pokrenut; u skoro vrijeme neće biti realiziran niti jedan sustav - pa ipak se svi spremaju na najgore. Ako se uprava nada uvjeriti Europljane u potrebu za takvim sustavom, morat će biti veoma jasna glede vrste štita kojeg se nada realizirati. Europljani ne odbijaju koncept raketne obrane kao takav. Oni povlače jasnu crtu između projekata koji predstavljaju istinski strateški interes za sve i onih koji za cilj, izgleda, imaju tek utažiti naizgled neutaživu opsesiju Amerike da bude nepovrediva. Politika zaštite teritorija SAD-a protiv tzv. razbojničkih zemalja kao što su Irak, Iran i Sjeverna Koreja u Europi neće imati veliku potporu, čak ni u Velikoj Britaniji. Najveća razlika između dvije strane koje dijeli Atlantik jest način na koji se prijetnja percipira. Službeni položaj Washingtona jest taj da bi kupnja veće količine oružja masovnog uništenja od strane određenog broja zemalja predstavljala dovoljno veliku prijetnju da opravda realizaciju NMD-a, dok europski promatrači tvrde da bi posjedovanje takvog oružja trebalo biti popraćeno jasnom namjerom da se ono upotrijebi protiv zemalja na Zapadu - što do danas nije dokazano. (Te razlike u procjeni prijetnje mnogo govore o nedostatku razmjene dojavnih informacija unutar transatlantske zajednice te o međusobnim razlikama kada je u pitanju procjena rizika). U ovom trenutku Europljani nisu spremni preuzeti rizik izrazitog pogoršanja diplomatskih odnošaja s Rusijom ili onaj utrke oružjem s Kinom zauzvrat prihvaćajući program obrane s ciljem odupiranja prijetnji koja nije očita(...). Druge vrste raketnih obrambenih programa, koji idu dalje od teritorijalne obrane SAD-a, mogli bi naići na manje otpora u Europi. Europljani bi, npr., mogli biti otvoreni prema prijedlozima suradnje glede TMD-a (kopnena raketna obrana). (...) Zainteresiranost Europljana za TMD ponovno će ovisiti o sposobnosti uprave da pojasni svoju politiku. TMD pokriva različite sustave, od štita na taktičkoj razini do obrane dugih zemalja. Ova verbalna zabuna potkopava mogućnost postizavanja transatlantskog sporazuma. Iako bi zaštita vojnika predstavljala osnovu zajedničkog interesa, realizacija tzv. TMD-a u slučaju obrane Tajvana ili Izraela mogla bi se pokazati mnogo manje uvjerljivim argumentom. TMD bi u tom slučaju imao mnogo veće strateške posljedice i bio bi mnogo pogubniji za nastojanja s ciljem kontrole oružja. Preciznije bi ga trebalo nazivati NMD-om za druge. Bez nastojanja u smjeru pojašnjavanja ciljeva i uvjeta raketne obrane, šanse za transatlantski sporazum kada je ovo ključno pitanje posrijedi u najboljem su slučaju male. Očito je da ovo od Bushove uprave zahtjeva da zauzme jasan stav glede pitanja što uopće želi postići. Puko ponavljanje kako je raketna obrana ćudoredno pitanje neće biti dovoljno da uvjeri skeptične Europljane", piše Jacques Beltran.