RFE-5.2.-SLUČAJ ORTYNSKI

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 5. II. 2001. Zagreb: "Slučaj Ortynski" ili nečista savjest u susretu s prošlošću Prilog Ines Šaškor: "Prijedlog da se zagrebački istražni sudac Radovan Ortynski imenuje novim državnim odvjetnikom najprije je u javnosti odlično primljen, da bi nakon nekih izjava o njegovoj navodnoj upletenosti u gušenje studenstkih demonstracija 1971. u dijelu javnosti osporen. Kratko je trajala slava Radovana Ortynskog. Mediji i političari utrkivali su se u pohvalama tom istražnom sucu koji je prvi ozbiljno uzdrmao mafijaško podzemlje, nazivajući ga hrvatskim Eliotom Nessom, ili Falconeom. A onda je Ivan Zvonimir Čičak napisao kako je čuo od Krunislava Olujića, svojedobnog HDZ-ova obavještajno-pravosudnog miljenika, pa potom ogorčena neprijatelja da se Ortynski hvali kako se 1971. "zajedno sa svojim psom" stavio na raspolaganje policiji u suzbijanju studentskih demonstracija. Ortynski je tada bio student. Činjenice u ovome trenutku nisu poznate. Postoje samo te dvije tvrdnje i golo negiranje tih tvrdnji od strane samog Ortynskog. Mediji traže istinu. Javnost nedvojbeno ima na nju pravo. Bez poznavanja činjeničnog stanja moguće je izreći tek nekoliko načelnih opaski. Prvo, Hrvatska godinu dana nakon izbora 3. siječnja još nema novog državnog odvjetnika, iako je svatko znao da se s HDZ-ovim vrhom u pravosuđu ništa ne može pomaknuti s mjesta. Drugo, nova vlast do niza ključnih rješenja dolazi mučnim, dugotrajnim i počesto neprincipijelnim natezanjem. Pri tome joj se u posao miješaju i ostaci stare vlasti putem svojih obavještajnih i medijskih jataka. I nova vlast medije koristi za testiranje nekih svojih zamisli, pa tako i kadrovskih. Dakle, ne zna se je li Ortynski najbolje stručno, ili optimalno političko rješenje u trenutačnoj konstelaciji snaga među šestoricom. Treće, civilna i stručna javnost potpuno je isključena iz bilo kakve rasprave i praktički je bez utjecaja. U konkretnom slučaju, da se radilo o izboru u nekoj ozbiljnoj zemlji, podrobna biografija kandidata Ortynskog bila bi svakome znana, objavljena na Internetu i podložna preispitivanju. Bio bi, što je još važnije, poznat i njegov dosadašnji stručni učinak ? što je u 20-tak godina u sudstvu radio, koliko presuda donio, koliko ih je potvrđeno, koliko poništeno na višoj instanci, ima li prigovora ili tek tragova o mogućoj pristranosti ili vanjskom utjecaju na te presude. Ovako, javnost ga poznaje iz medija, u koje je ušao na velika vrata, ali kad je već bio u orbiti politike. Dojam je više nego pozitivan. Ali, je li to dovoljno? Četvrto načelno pitanje koje iz "slučaja Ortynski" proizlazi ujedno je i najozbiljnije. Riječ je o odnosu prema prošlosti osoba iz javnog života. Pred novom Hrvatskom stoje samo dva puta: ozakoniti lustraciju, ali u nju uključiti i prethodni nedemokratski, Hadezeov režim, ili pokušati primijeniti kriterije slobodnoga svijeta. Može li se Hrvatska odnositi prema prošlosti suca Ortynskog, kao što se Njemačka odnosi prema Joschki Fischeru, na primjer? Može li, drugim riječima, Radovan Ortynski izjaviti da je 1971. bio protivnik studenstkog pokreta i zagovornik gušenja toga pokreta i ? politički preživjeti, jer ga stručno i demokratski kvalificira sljedećih dvadesetak godina karijere? Ili biti automatski diskvalificiran ako se dokaže da je izravno sudjelovao u teroru. Ali, je li batinaš samo onaj koji drži palicu? Koliki su "držači palica" preživjeli, pa i napredovali? A što ako su 1971. i neki proljećari koristili palice? Ili lance, svejedno. Premijer Račan izjavljuje da za Vladu "slučaj Ortynski" ne postoji. I zatvorio je vrata nužnoj raspravi o tim pitanjima. Stvari će se i dalje rješavati prema političkom oportunitetu, a demokratska javnost ostaje prikraćena. (RFE)