FR-SE-integracije-Diplomacija-Parlament-Organizacije/savezi FRANCUSKA-LE MONDE OD 6.1.01.EU FRANCUSKALE MONDE6. I. 2001.Kako pokrenuti europsku raspru"Što više vrijeme prolazi, to su mišljenja o europskom susretu na vrhu iz Nice
stroža. Jacques Chirac sam je priznao u manjem društvu: 'Za izgradnju Europe potrebna je volja i zanos, a zanesenjaci su danas umorni'. Nicole Fontaine, predsjednica strasbourškog parlamenta, ide dalje kada u razgovoru za 'Parisien' kaže: 'Problem je što se kod političara primjećuje neka vrsta ponovnog nacionalnog osvješćivanja. Nije Hubert Vedrine onaj koji će ju pobiti: 'Kada se rad francusko-njemačkog motora uspori, napisao je nedavno u knjizi 'Francuski aduti u doba globalizaciji' (Fayard), ništa ga ne zamjenjuje', a u dugačkom napisu od prosinca za 'Le Monde diplomatique', u kojemu govori o svojoj vanjskoj politici, vrlo se malo dotiče Europe. To je neobično, u času kada je naša zemlja bila predsjedateljica Europske unije.Od švedskog predsjedateljstva, koje je preuzelo palicu, nitko ne očekuje da pokrene ono što se nekada zvalo izgradnja Europe. Ono si je zadalo program 'trostrukog E': proširenje, zapošljavanje, okoliš (elargissement, emploi, environnement). Treba li se
FRANCUSKA
LE MONDE
6. I. 2001.
Kako pokrenuti europsku raspru
"Što više vrijeme prolazi, to su mišljenja o europskom susretu na
vrhu iz Nice stroža. Jacques Chirac sam je priznao u manjem društvu:
'Za izgradnju Europe potrebna je volja i zanos, a zanesenjaci su
danas umorni'. Nicole Fontaine, predsjednica strasbourškog
parlamenta, ide dalje kada u razgovoru za 'Parisien' kaže: 'Problem
je što se kod političara primjećuje neka vrsta ponovnog nacionalnog
osvješćivanja. Nije Hubert Vedrine onaj koji će ju pobiti: 'Kada se
rad francusko-njemačkog motora uspori, napisao je nedavno u knjizi
'Francuski aduti u doba globalizaciji' (Fayard), ništa ga ne
zamjenjuje', a u dugačkom napisu od prosinca za 'Le Monde
diplomatique', u kojemu govori o svojoj vanjskoj politici, vrlo se
malo dotiče Europe. To je neobično, u času kada je naša zemlja bila
predsjedateljica Europske unije.
Od švedskog predsjedateljstva, koje je preuzelo palicu, nitko ne
očekuje da pokrene ono što se nekada zvalo izgradnja Europe. Ono si
je zadalo program 'trostrukog E': proširenje, zapošljavanje,
okoliš (elargissement, emploi, environnement). Treba li se
zadovoljiti time, govoreći kako sigurno ima puno posla na tim trima
poljima? Onda nije godinama trebalo opetovati sljedeće: a) kako
nema proširenja bez produbljenja; b) kako je produbljenje, koje je
u načelu svojedobno prihvatio Helmut Kohl, bilo uvjet bez kojeg
nije bilo moguće ujedinjenje, nakon kojeg je Njemačka postala
najnapučenija i najmoćnija zemlja na kontinentu.
To bi također značilo da smo, pod dvostrukim utjecajem 'jako
neobičnih' izbora i gospodarskog zastoja koji već ide na ruku euru,
zaboravili da se američka konjunktura do kraja promijenila, nudeći
EU-u nove dobre izglede. Sklonost većine europskih vlada za
kandidaturu Ala Gorea bila je manja zbog straha da oholu Madeleine
Albright, za koju je NATO bio glavni čimbenik ujedinjenja Europe,
na dužnosti ministra vanjskih poslova ne zamijeni sadašnji
američki veleposlanik u Ujedinjenim narodima Richard Holbrooke za
kojeg se može reći, osobito kada je riječ o Balkanu, da se htio u sve
miješati. (...)
No izjave različitih službenih predstavnika nove momčadi pokazuju
da ova ponajprije želi Sjedinjenim Državama dati National Missile
Defence, novi oblik zvjezdanog rata. NMD bi trebala samo
djelovanjem udara, u letu uništiti svaku raketu, bez obzira na
polazište, koja prijeti američkom području. (...)
Kao što se znade, ovaj izvanredni program napadaju u samom SAD-u, u
Rusiji, gdje mu, ne bez razloga, predbacuju da tako dovodi u pitanje
sporazum o ABM-u - protubalističkim raketama - iz 1963., u Kini,
dakako, koja u njemu vidi mogućnost za očuvanje stvarne neovisnosti
Tajvana, ali i u Europi, gdje se plaše da bi mogao potaknuti
povratak SAD-a izolacionizmu.
Nezamislivo je da petnaesterica iz EU-a ne uspiju utvrditi
zajedničko stajalište na tu temu. Općenito, lakše bi se trebali
složiti oko odgovora na američke odluke, ako bi se ove donosile uime
državnog interesa, a ne više uime velikih načela. Unatoč svemu,
bilo bi neobično da washingtonska diplomacija, sučeljena s ojačom
oporbom, ne želi podijeliti redove, kao i to da ne naiđe na one koji
će ju pozornije slušati.
Možemo barem reći da dolazak nove američke uprave koji se podudara s
očitim gospodarskim padom, pospanoj Europi daje temu za lijepu
raspru. No treba utvrditi njezine granice. Dakako, vladama nije
zabranjeno da je potiču. No budući da joj članice EU-a nisu odveć
sklone, možemo se zapitati ne bi li bilo korisno da se ona
ponajprije održi u ustanovi koja je najmanje obilježena državnim
podjelama, u Europskom parlamentu, jer se samo tu okupljanja
temelje na ideološkim pravcima, a ne na pripadnosti nekoj državi.
Ipak, on bi učinio uslugu samom sebi i povećao bi svoj ugled da
pokaže želju za smanjenjem broja svojih članova koji je smiješno
porastao nakon susreta u Nici i za promjenom načina glasovanja.
Sadašnji sustav nacionalnih lista smanjuje njegovu važnost na
istraživanje u stvarnim uvjetima. Tek kada kandidati u
strasbourškom parlamentu budu dovoljno blizu svojim biračima i
kada im budu govorili kako oni vide budućnost EU-a, postoji
ozbiljna mogućnost da budemo svjedoci pravog početka europske
raspre", piše Andre Fontaine.