FRANCUSKA-LE MONDE OD 28.12.00. O NICI I FR.PREDSJEDANJU

FRANCUSKA LE MONDE 28. XII. 2000. Francusko predsjedanje Europskom unijom pokvarili su politički neuspjesi u Nici "Bez obzira ima li razloga za kritiku ili ne, nameće se zaključak: Francuska za nekoliko dana završava svoje predsjedanje Europskom unijom s okaljanim ugledom kod svojih partnera. Premda se ne mora crvenjeti zbog kvalitativnih rezultata polugodišnjeg mandata - koji bi se mogao usporediti s prethodnim predsjedateljstvima - potonji je sigurno upropastio jadan politički rezultat summita u Nici. Možda postoji opravdanje, kao što u knjižici s više od osam stranica čini Quai d'Orsay, za izradu iscrpnog popisa u kojemu se navodi što je Francuska poduzela i kakve je rezultate postigla, ali to je knjigovodstveni pristup koji skriva ono bitno. Pariz je sve uložio na pozitivan rezultat međuvladine konferencije (CIG) koja je trebala reformirati europske ustanove, a to je gotovo bjesomučno traženje nastavljeno po cijenu velikih diplomatskih žrtava, prešućujući glavne zadaće u svezi s budućnosti i budućim djelovanjem 'velike Europe' i uz opasnost da se pozitivni rezultati prije i nakon Nice prikažu kao manje važni: ako se zamalo od drveta nije vidjela šuma, za to su prilično odgovorni francuski političari. Nitko, naime, ne pobija da je u proteklom polugodištu europska obrana ostvarila vrlo velik napredak, budući da Unija sada ima stalna političko-vojna tijela koja će zapovijedati europskim snagama za brzo djelovanje. K tome, 'građanska Europa' svakako je jača s novim propisima (koji su prošli kroz sito europske nagodbe) na području pomorske i prehrambene sigurnosti i s proglašenjem Povelje o temeljnim pravima. Znatan je napredak, iz više razloga neočekivan, postignut u svezi s oporezivanjem štednje i statusom 'europskih anonimnih društava', a prihvaćene su i smjernice Socijalne agende. (...) Taj popis a la Prevert, ističe paradoks: sve prednosti i inicijative ne mogu izbrisati dojam da je susret na vrhu u Nici okaljao francusko predsjedanje. Dakle, ako postoji 'neuspjeh' iz Nice, on je političke naravi: jer, ako se Francuska morala prilagoditi nedostatku ambicije i sklonosti partnera da sebično brane vlastite državne interese, to puno govori o njezinoj vodećoj ulozi u Europi. Dakako, možemo, kao što to čini Quai d'Orsay, biti zadovoljni što je europski susret na vrhu 'omogućio da se pronađe rješenje za sva pitanja koja su bila na dnevnom redu CIG-a' i zatvoriti oči pred činjenicom - uz časnu iznimku sustava 'pojačane suradnje' (omogućuje 'prethodnici' da nastavi europsku integraciju a da je u tomu ne mogu spriječiti zemlje koje nisu toliko 'poletne') - da je rezultat iz Nice vijest bez važnosti i ambicije. (...) Francuska je pokazala da se nije u potpunosti oslobodila povijesnih predrasuda o Njemačkoj i da nije prihvatila da ova, zbog svog demografskog i gospodarskog utjecaja, ubuduće ima prvenstvo u Europi koje će zapravo biti još naglašenije nakon proširenja na istok, sa zemljama koje su joj po naravi stvari bliskije. S razlogom ili ne, glavni predstavnici francuske diplomacije nisu se smatrali najboljim pokretačima novog francusko-njemačkog približavanja. Taj je nedostatak barem isto toliko utjecao na uspjeh francuskog predsjedanja, koliko i traženje konsenzusa po svaku cijenu koje je nametala kohabitacija. Pozivajući se na potrebu da se u času predsjedanja Unijom ne čuju dva 'glasa iz Francuske', Lionel Jospin se povukao pred Jacquesom Chiracom, kao da je prvenstvo Elizejske palače na području vanjske politike sprječavalo premijera da očituje svoje europsko uvjerenje! Tako su se dva čelnika izvršne vlasti, očiju uprtih u predsjednički i parlamentarni kalendar u proljeće 2002., međusobno kočila. Kada je francusko predsjedanje započelo, napuštena je raspra o europskoj budućnosti, koja se doživljavala kao smetnja uspjehu sporazuma iz Nice. Tako su se petnaestorica bavila djelovanjem Unije pazeći da ne utvrde njezinu narav i granice. U rasprama među šefovima država i vlada, kojih je dio u prijepisu objavljen u 'Le Mondeu' (20. XII.), Jacques Chirac je potvrdio: 'Za izgradnju Europe potrebni su volja i zanos, a zanesenjaci su danas umorni'. Dok početkom sljedećeg mjeseca dužnost predsjedateljice Unije preuzima Švedska, zemlja koja ne skriva želju da se posveti 'djelatnoj konsolidaciji' europskih stečevina, izbjegavajući i najmanju pojmovnu inicijativu u svezi s budućnošću Europe, nedostatak ambicije možda je najveća značajka proteklih šest mjeseci", piše Laurent Zecchini.