NJ 27.XII.-ZEIT-SUMRAK DESPOTA

NJEMAČKA DIE ZEIT br. 1/2002 Sumrak despota "Rat se bliži. Zato što George W. Bush tako želi? Čovjek koji se još uvijek igra s vatrom zove se Saddam Hussein. Razuman čovjek kakav je glavni UN-ov inspektor Hans Blix to ovako kaže: slavnih 12 tisuća stranica sadrže doduše 'neke informacije', ali 'nema ih puno o oružju'. Njegov šturi zaključak: 'Ne možemo se pouzdati da oružje za masovno uništenje nije ostalo.' Točnije: gdje je 360 tona borbenog plina kojemu su UN-ovi kontrolori ušli u trag 1998. kad su istjerani iz Iraka? Gdje su tri tisuće tona sirovina za nervni otrov? Tri tisuće nosača za B i C- punjenja? Da se o nuklearnom ne govori. Posljedično drugi zaključak: despot iz Bagdada igra i dalje svoju staru igru - i to na vrijeme, samo je stil nešto suptilniji. Za razliku od 1998., ne ometa se inspektore (bitan zahtjev jednoglasne Rezolucije 1441), ali drugi uvjet - potpuno predočenje - izbjegava. To znači da čovjek u bunkeru kažnjivo pogrešno shvaća svoj položaj. Amerikanci su ga osumnjičili za 'grubo kršenje' rezolucije, što se moglo očekivati. Ali zastrašiti su ga trebali Francuzi, veliki kočničari koji neslužbeno govore o 'varci', jer da priznanje 'nije ni točno, ni potpuno ni opširno'. U Parizu se sada ciljano širi verzija da druga, ratna rezolucija više nije potrebna. Prema tomu bi se i Francuska mogla vidjeti prisiljenom sudjelovati. Ima li još neka dobra vijest za Saddama? Da, njegovo vrijeme istječe tek krajem siječnja kad Hans Blix konačno izvijesti Vijeće sigurnosti. I druga, ako se Amerikanci drže duha i slova rezolucije za vrijeme svojega pohoda. S druge strane zaoštrene retorike pojavljuje se naime presudan putokaz: Saddamov grijeh na 12 tisuća stranica neće biti jedini povod za rat. Treći zaključak: samo ga Saddam može spriječiti a njegov će proces shvaćanja biti - i mora biti - ubrzan time da mu Europljani i Arapi pri tomu pomažu - ustrajno! U tomu je bila presudna pogreška Schroederove 'pustolovine' u izbornoj borbi. Postoje dobri razlozi za Njemačku da odbije izravno sudjelovati u ratu, ali ne postoji nijedan, barem odgovoran, da se s američkim saveznikom lakomisleno postupa osorno. Ma koliko nehotice, Berlin je skliznuo na pogrešnu stranu. Ne 'pogrešnu' u moralnom nego u praktičnom smislu: kako su pokazale tople riječi iz Bagdada, ondje je veliko veselje izazvala pukotina koja se iznenada pojavila u zapadnoj kulisi pritiska. Oni koji žele spriječiti rat, imaju za to još pet tjedana vremena - a Nijemci četiri kad 1. siječnja postanu član Vijeća sigurnosti. Deviza? Pritisak, pritisak i opet pritisak kako bi diktator napokon razumio da su rupe za uzmak zatvorene. A Amerikanci? Još postupaju ispravno: vojni pohod tu, diplomatski filigranski posao tamo. Taj put na dva kolosijeka utoliko je bolji što odgovara svim trima fazama: prije, za vrijeme i poslije rata. Prije: što je pritisak silovitiji i opsežniji, to je oružani pohod nevjerojatniji. U ratu: što više država SAD i Engleska uspiju uvjeriti da su iscrpljena sva mirovna sredstva, to će biti legitimniji. Treba se boriti u ime međunarodne zajednice, a ne u službi neoimperijalističke igre mišića. Poslije rata: malo bi se postiglo kad poslije razaranja ne bi uslijedila izgradnja. Upravo tu Amerika treba najveću moguću pomoć svih država. Brzo van - nije recept za mir. Jednom rečenicom: zlo koje proizvodi svaki rat ne smije biti veće od zla koje uklanja", zaključuje Josef Joffe.