SLO 21.XII.-DELO- SLOVENIJA BI POMICALA GRANICE?

SLOVENIJA DELO 21. XII. 2002. Povijesni dug Hrvatske je velik "Nastojanja za uređenje granice s Hrvatskom nisu izišla prema očekivanjima, zato je možda vrijeme za promišljanje o slovenskim pregovaračkim ishodištima. Slovenska pregovaračka ambicija bila je ponajprije morska, tražili smo očuvanje cjelovitosti Piranskoga zaljeva i očuvanje teritorijalnoga pristupa otvorenom moru. Da bismo to postigli, bili smo spremni odreći se produbljenih istraživanja o pravednosti i opravdanosti kopnene granice koja za sobom, naravno, povlači i morsku. Po sporazumu Drnovšek - Račan Slovenija bi očuvala veći dio Piranskoga zaljeva a Hrvatska bi pristala na 'morski dimnjak', prilično unikatno rješenje koje bi Sloveniji omogućilo očuvanje teritorijalnog pristupa otvorenom moru. Prijeporni teritorij na kopnu pripao bi Hrvatskoj. Slovenija je sporazum prihvatila. A Hrvatska ga je odbila s geslom 'ne damo ni litre hrvatskoga mora'. Budući da sporazum više nije aktualan i da se problematika neće moći brzo riješiti, Slovenija vjerojatno neće moći izbjeći temeljitu analizu povijesnih činjenica granice s Hrvatskom. Još u prošlosti germanski i romanski narodi nisu pravili razliku između južnoslavenskih naroda i često su ih trpali u isti koš. Germanski je interes bio prodor na jug, romanski pak prodor na istok, a cijenu tih ambicija platili smo mi Slovenci smanjenjem našeg narodnog područja. Te su činjenice jasno usidrene u slovenskoj narodnoj svijesti i u školskim udžbenicima. Sličan je odnos bio u XX. stoljeću kad Sloveniji nisu bile naklonjene međunarodne okolnosti. Velike su sile naime poslije propasti eksperimenta STO ukratko zamijenile više desetaka tisuća Talijana koji su ostali u SFRJ za približno isti broj Slovenaca koji su ostali u Italiji. Drukčije rečeno, Slovenija je ostala bez dijela svojega narodnoga teritorija zato da se Hrvatska može proširiti. Neki Talijani (optanti) iselili su iz Istre a jugoslavenska je vlast tamo naseljavala ne samo Hrvate, nego i doseljenike s juga SFRJ. Time je izmijenila demografsku strukturu regije, ne samo na račun Talijana, nego i na račun Slovenaca. Slovenski se narodni prostor tako nije suzio samo na sjeveru i na zapadu nego i na jugu. Razumljivo je da se to zbog ideologijskih i drugih temelja na koje se oslanjala pokojna SFRJ, nikad nije stavljalo na velika zvona. Posljedično o Celovcu, Beljaku, Trstu i Gorici znamo sve, o rijeci Mirni (i potencijalnoj granici na njoj) prilično malo, osim paušalnih teritorijalnih zahtjeva slovenskih nacionalista i neprovjerenih glasina da su poslijeratni slovenski komunisti ili 'prodali' teritorij između rijeka Mirne i Dragonje ili nehotice pobrkali rijeke. Slovenska je država (kao i hrvatska) nastala zbog spleta međunarodnih okolnosti pri čemu je već u nastanku bila ograničena ne samo međunarodnim pritiscima nego i vlastitim dokumentima. Oni su tada više bili usmjereni na samoočuvanje i na međunarodno priznanje a manje na jamčenje pravedne južne granice. Međunarodna je zajednica sa zgražanjem promatrala krvav raspad SFRJ a bivše je jugoslavenske republike bila spremna priznati kao neovisne države samo pod uvjetom da se ne mijenjaju dotadašnje međurepubličke granice. Zato je ipak posve razumljivo, ali gledano s današnjim naočalama, možda je ipak šteta da Slovenija u pregovorima s Hrvatskom nikada nije otvorila pitanja statusa Savudrije. To naselje je naime povijesno uvijek pripadalo piranskoj katastarskoj općini a u njemu do razdoblja poslije Drugog svjetskog rata nije živjelo puno Hrvata, nego ponajprije Slovenci i Talijani. Hrvatsko pregovaračko ishodište stoga je bilo poštivanje za njih povoljnijeg tijeka rijeke Dragonje i crte po sredini u Piranskom zaljevu, što je uz poštivanje svih okolnosti ultramaksimalistični zahtjev. Slovenija je odgovorila zahtjevom za cijeli Piranski zaljev a pitanja južne obale toga zaljeva nije načela iako je jasno da nije moguće jednom nogom stajati na kopnu a drugom u moru i istodobno biti u dvije različite države. Slovensko je pregovaračko ishodište zbog toga na moru izgledalo možda čak agresivno i maksimalistično, ali samo zato što je na kopnu bilo izrazito defenzivno i minimalistično. Tada se takvo ponašanje vjerojatno činilo jedino smisleno ili čak jedino moguće, iako se s današnjega zornoga kuta već može ocijeniti da se Slovenija prebrzo i previše jeftino odrekla mogućnosti ostvarenja suverenosti nad južnom obalom Piranskoga zaljeva i Savudrijom. Budući da je Hrvatska odbila sporazum Drnovšek - Račan, Slovenija ima mogućnost popravnog ispita odnosno određivanja novih pregovaračkih ishodišta za granicu s Hrvatskom. To je u mjerodavnosti državnoga zbora koji će najpametnije napraviti ako si uzme vremena i prikupi mišljenja svih relevantnih stručnjaka. Nikako naime ne stoji teza da se Sloveniji žuri s rješenjem granica s Hrvatskom. Tezu je prije više godina lansirala hrvatska diplomacija a nasjeli su joj naivni i prestrašeni slovenski diplomati i političari koji su se prestrašili zbog članstva u EU-u i NATO-u. S Hrvatskom se Slovenija jedanput već opekla kad je željela graničnu problematiku riješiti na brzinu, tako da sada nema ni jednog jedinog razloga za žurbu i da o bilo čemu iznova pregovara bez brižljive provjere svih činjenica. To je potrebno utoliko više što u Sloveniji nema konsenzusa gdje bi granica s Hrvatskom uopće trebala biti. U Hrvatskoj svi znaju da su 'jedine pravedne granice' na Dragonji i ekvidistanca u Piranskom zaljevu. U Sloveniji pak jedni govore o Rijeci, drugi o Mirni, treći o Savudriji, četvrti o četiri zaselka na Dragonji, peti samo o moru. Pri tomu je one koji traže granicu drugdje a ne na Dragonji, establišment marginalizirao zbog straha od potkopavanja dokumenata osamostaljenja. No poslije hrvatskog uklanjanja parafa s već sklopljenog sporazuma, Slovenija ima puno pravo uzeti si vremena i cijelu problematiku povijesno i stručno rasvijetliti. Puno je slučajeva da susjedne države desetljećima ne mogu riješiti granične prijepore. Mnoge među njima unatoč tomu očuvaju dobre bilateralne odnose. U odnosima između Slovenije i Hrvatske poslije 1991. bilo je ponešto nestrpljivosti a i ponešto ljutnje da graničnu problematiku treba žurno riješiti. Sada bi bilo pametno stati na kočnicu a državni bi zbor poslije pribavljanja svih relevantnih mišljenja trebao odlučiti hoće li ustrajati na starim pregovaračkim ishodištima ili će prihvatiti nova. Ishod takve provjere položaja teško je predvidjeti, osim da Hrvati vjerojatno više nikada neće dobiti za njih tako povoljan sporazum kakav je bio sporazum Drnovšek - Račan. Za tako nešto je povijesni dug Hrvatske koja je profitirala trgovanjem velikih sila, prema Sloveniji koja je tim trgovanjem izgubila, jednostavno prevelik", drži Gorazd Bohte.