EUROPA SE U 2002. BAVILA UGLAVNOM SAMA SOBOM

Piše: Slavko Vukadin ZAGREB, 20. prosinca (Hina) - Trinaest godina nakon što je, padom Berlinskog zida, srušila liniju razdvajanja, Europa je u 2002. godini, posvećenoj najvećim dijelom planiranju vlastite budućnosti, i formalno otvorila put do ujedinjenja 455 milijuna stanovnika Starog kontinenta.#L# Dok se drugi dio razvijenog svijeta pretežito bavio problemom terorizma Europa je, povijesnom odlukom u Kopenhagenu o proširenju Europske unije, odlučila od 2004. godine dokinuti neprirodnu podjelu kontinenta zacementiranu krajem Drugog svjetskog rata na Jalti. Šefovi država ili vlada 15 zemalja članica na svom summitu u Kopenhagenu 12. i 13. prosinca službeno su pozvali osam zemalja srednje i istočne Europe (Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija) te dvije mediteranske zemlje Cipar i Maltu da se od 1. svibnja 2004. godine pridruže Europskoj uniji. Granice EU-a proširit će se do Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i Rumunjske na istoku te do Hrvatske i SR Jugoslavije na jugu. Ta odluka s kraja 2002. u potpunosti je zasjenila veliki događaj sa samog početka godine, kada je 12 zemalja EU-a uvelo u optjecaj zajedničku valutu euro. "Moramo izgraditi Europu ne samo u interesu slobodnih zemalja, nego da bismo u nju mogli integrirati zemlje istočne Europe, koje će, kad se oslobode, zatražiti da ih primimo u Zajednicu", proročanski je daleke 1953. godine izjavio jedan od idejnih tvoraca unije, nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman. Nakon pada Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine, trebalo je 13 godina do proširenja na novih 10 članica. U prosincu 1993. godine EU je definirao kriterije za pristup u članstvo. Riječ je o političkim i gospodarskim kriterijima - poštovanje demokracije i ljudskih prava, stabilnost demokratskih institucija te funkcionirajuće tržišno gospodarstvo koje može izdržati konkurenciju. U razdoblju od 1991. do 1996. godine s većinom sadašnjih kandidata potpisani su Sporazumi o pridruženju, tzv. europski sporazumi dok je s Turskom sličan sporazum potpisan još 1963., s Maltom 1970. i s Ciprom 1972. godine. Pregovori o punopravom članstvu započeti su 1998. godine sa šest zemalja (Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija), a 2000. godine prvoj skupini je pridruženo još šest zemalja (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska i Slovačka). S Turskom, kojoj je status kandidata odobren 1999., još nisu započeti pregovori. Nakon Kopenhagena 2002. predstoji izrada Sporazuma o pristupu, koji bi trebao biti potpisan u travanju sljedeće godine u Ateni. Taj sporazum mora odobriti Europski parlament kao i parlamenti sadašnjih 15 zemalja članica. Proširenje bi moglo doći u pitanje, ako ratifikacija zapne samo u jednom parlamentu. Građani novih 10 zemalja izjasnit će se na referendumima o Sporazumu o pristupu. Negativan ishod referenduma u bilo kojoj zemlji ne može zaustaviti cijelo proširenje, nego samo ulazak dotične zemlje u EU. Od utemeljenja Europske ekonomske zajednice 1957. godine ovo je peto, dosad najveće proširenje. Šestorici osnivača (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxembourg), najprije se su 1973. pridružili Danska, Irska i Velika Britanija, slijedila je Grčka 1981. zatim Španjolska i Portugal 1986. te Austrija, Finska i Švedska 1995. godine. Za razliku od ranijih proširenja, Europska unija će najnovijim bujanjem postati raznolikija nego ikad u gospodarskom, socijalnom i povijesnom smislu. Postat će veća za 75 milijuna stanovnika i s preko 455 milijuna potrošača postat će treće najveće tržište nakon Kine i Indije. Istodobno, postat će i siromašnija, budući da će se stanovništvo povećati za 20 posto, a njezino bogatstvo za samo 4,6 posto. Broj službenih jezika sa sadašnjih 11, povećat će se na 21. Sljedeće godine u EU očekuje se otvaranje rasprave o konačnim granicima, jer se proces širenje na ovome neće zaustaviti. Bugarska i Rumunjska, dvije zemlje koje su ispale iz sadašnjeg kruga proširenja, imaju obećanje da će biti primljene 2007. godine. Europa će se sasvim sigurno proširiti i na svoj jugoistok, iako se zasad službeno ne govori o datumima. Pet zemalja (Hrvatska, BiH, SR Jugoslavija, Makedonija i Albanija) obuhvaćeno je Procesom stabilizacije i pridruživanja. Dvije zemlje, Hrvatska i Makedonija, već su potpisale Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju. Hrvatska vlada namjerava krajem veljače podnijeti molbu za primanje u članstvo, očekujući što skorije otvaranje pregovora o članstvu kako bi se Zagreb mogao pridružiti Sofiji i Bukureštu 2007. Nekoliko europskih dužnosnika poručilo je Hrvatskoj da su joj vrata otvorena, uz napomenu da njezino približavanje ovisi ponajviše o njoj samoj. O perspektivama europskog jugoistoka više će se znati nakon summita članica EU-a i tih pet zemalja zakazanog 21. lipnja 2003. godine u Solunu. Ostaje još Turska, kojoj je obećano da će se o datumu početka pregovora razgovarati nakon 2004. godine ako do tada ispuni potrebne političke kriterije. Ulaskom te zemlje, koja se prostire na dva kontinenta, EU bi graničio sa Sirijom, Irakom i Iranom. Zvuči prilično nevjerojatno, no, takvom se nekada činila i mogućnost da EU dopre do Rusije. S tim bi širenje trebalo biti zaustavljeno budući da nitko zasad ne razmišlja o ulasku Rusije, Ukrajine, Bjelorusije. To je ipak nešto manje od formule "od Atlantika do Urala", koju je zagovorao bivši francuski predsjednik Charles de Gaulle. (Hina) sv ps